RASTODER: CRNA GORA IZ 2016. NIJE ONA ZA KOJU SMO SE BORILI 2006.

Istoričar Šerbo Rastoder, je bio gost emisije Putevi i raskršća.

Ovo društvo mora sistemski da se mijenja. To znači da damo šansu ljudima koji vrijede. Treba fakultetska diploma da bude vrijednija od partijske knjižice, da partijska knjižica ne bude centar intelektualne i svake druge moći, da se ljudi prepoznaju po onome koliko stvaraju, a ne po onome kome pripadaju. To su suštinski problemi koje možemo prepoznati u Petnjici, Šavniku, Plužinama, Podgorici, Baru i svuda. Onda se ti problemi multiplikuju. Ja bih volio da u Petnjici bude najbolja škola, jer je to za mene nešto najvažnije, i mnogo toga kada bih se pitao. Ali sreća je što se ne pitam, iz razloga što su ti moji uslovi za nekog rigidni, za nekog iracionalni, za nekog nerealni i ja to razumijem. Ono što ja ne razumijem, to je recimo da čovjek u Luksemburgu hoće da šeta konja. Pitam ga šta to radi, a on mi odgovori da šeta konja. Ja ga pitam što ne šeta konja po Radmancima, a on mi odgovori- a ko će da mi da 3000 eura za to. Suština je u tome što smo mi rad obesmislili kao kategoriju vrijednosti. Uz jednu šminku koja postoji kod nas, postoji i jako puno problema, a za njih treba da se osmisli strategija za rješavanje. Treba krenuti iznova, zato što se mora krenuti od nule. Moramo krenuti od malog. Da krenemo recimo od pijace, da imamo dvije tezge, a ne 200 tezgi koje će biti prazne. Ja sam pobornik razvoja zasnovanog na postojećim resursima i domaćoj pameti.

PETNJICA TRI GODINA OD OSAMOSTALJENJA

Kada govorimo o Petnjici nakon povratka statusa opštine, moram istaći da sam bio prvi predsjednik Pokreta za vraćanje statusa i sada mi vrlo često padne na pamet da osnujem Pokret za vraćanje u raniji status. To jeste ironično i sarkastično, ali to jeste jedno veliko razočarenje. I najmanji je problem što sam ja razočaran. Razočaran je ogroman broj ljudi koji je vrlo nerealno i vrlo neutemeljeno forsirao da će dobijanjem opštine svi problemi biti riješeni. Umjesto da shvate da će dobijanjem opštine biti stvorena mogućnost da rješavamo sve probleme, i da se oni neće riješiti sami od sebe. Ne bih licitirao o rezultatima, jer ih ne vidim. Ja zaista ništa ne vidim da se tamo promijenilo. Ono što ja vidim kao neko ko je gost jeste mogućnost da pričam na “Radiju Petnjica“. Čini me jako srećnim i ponosnim što govorim na radiju u svom zavičaju. Za vaše slušaoce ću otkriti jednu tajnu- imao sam promociju knjige u najmanje 50 svjetskih centara, a nisam nikada u Petnjici. Ma koliko izgledalo čudno, tako je. Vjerovatno iz razloga što nikada nijesam bio spreman da pričam ono što želi drugi da čuje, uvijek sam bio spreman da pričam ono što mislim da treba da čuje u datom trenutku. Vjerovatno se neko boji jer znaju da me ne mogu kontrolisati.

CRNA GORA DESET GODINA POSLIJE

Kada govorimo o tome koliko je država uradila za Petnjicu i Bihor, tu vam moram reći sledeće- ja sam bio jedan od čelnika Pokreta za nezavisnot, i bio sam zadužen za animaciju dijaspore. Bio je ogroman miting za nezavisnu Crnu Goru u Njujorku, a najveća dijaspora u Njujorku su Plavljani i Gusinjani. I u tom restorani gdje smo bili, jedan iz publike meni, u pola govora kaže- a šta ćemo dobiti od te tvoje Crne Gore? Ja sam, kao iz topa odgovorio- Ništa! Dobio sam najveći aplauz. Tada je Branko Lukovac kazao da niko nikada veći aplauz nije dao. Tada sam zastao i razmislio jesam li napravio glupost i shvatio da sam kazao suštinu. Onda sam nastavio sledećim riječima- „gospodo, niko ništa nikada ne daje, a posebno se ne daje onom ko ne zna ni da traži. To treba zaslužiti, a nikada ne može biti srećan čovjek ako mu se nešto daje“. Suština je da Crna Gora 2006. i ova 2016. bar za mene, za koju sam se borio, nijesu iste države. Crna Gora 2006. godine je bila država u našim programskim dokumentima država perspektive, blagostanja, socijalne pravde, pravne države, građanske i svake druge jednakosti i skladnosti, a Crna Gora u 2016. godini kleca po mnogim ovim pitanjima. Možda su naša očekivanja bila nerealna. Mi smo tada mislili- hajde da stvorimo državu pa ćemo lakše da stvorimo demokratiju, i tu smo imali dosta žestoke rasprave da li pravimo grešku ili ne. Priznajem da je jedna od mojih iluzija da stvorimo državu pa ćemo lakše demokratiju. Međutim, kada smo stvorili državu, onda smo shvatili da ona postaje vlasništvo jedne uske grupacije, a da od ovog drugog ostaje vrlo malo. Ono što smo obećali ljudima tada je jedna vrsta slobode na koju su navikli. Recimo, ako neko živi u Americi, on odlično zna standarde američke demokratije, ako živi u Njemačkoj onda zna standarde tamošnje demokratije, ali da li smo mi pretjerivali u svoj toj priči? Vjerovatno jesmo. Nije mi žao zbog toga što jedna od najvećih istorijskih tvorevina jeste dobijanje samostalnosti na način na koji je dobijena, i kao učesnik, vrlo se rado prisjećam toga, raznih kriznih i značajnih momenata. Da me neko tada pitao da li će 2016. godine neprijatelji države biti oni koji su 2005. u UN ušli kroz podrum i držali konferenciju u prilog obnove državnosti, ja bih kazao da je to nemoguće. Međutim, sve je moguće u Crnoj Gori. Možda su moja osjećanja subjektivna, ali su ona svakako pomiješana. Ono što svakako mogu da ustvrdim da Crna Gora 2006. godine, kakvom smo je mi zamišljali, nije Crna Gora 2016 godine.

DIJASPORA

Kada je u pitanju dijaspora i taj odnos, za mene je bilo šokantna, recimo prva posjeta poslije tri godine nezavisnosti Crne Gore. Tada sam na jednom okruglom stolu shvatio da je kod tih ljudi bio isforsiran nerealni optimizam. Vjerovatno u tom žaru da se nešto promoviše, možda smo rekli i mnogo nerealnih obećanja. Druga stvar koja me razočarala je, recimo da jedna grupacija iz dijaspore, koja je vrlo važna, donese npr. pola kamiona blokova u Petnjici i da ih nema kome predati. Ti ljudi to tumače kao nepoštovanje, a ja mislim da je to jedna organizacijska nesposobnost. bihorska dijaspora nije jedina, vi imate recimo gusinjsku dijasporu koja je mnogo organizovanija i posvećenija nego bihorska, i to je moje mišljenje. Bihorska dijaspora je još uvijek u fazi traganja za sobom.

Ja sam pristalica varijante da, recimo nas deset hiljada svi damo po jedan euro, nego neko iz dijaspore sam da da deset hiljada. Moj koncept je svi po malo i svima dosta. Moj koncept nije da formiramo novu tajkunsku elitu, za kojom ćemo juriti i koja će svoj kapital da ulaže više iz prestiža nego iz potrebe. Siguran sam da bi po principu- “Svi po euro za Petnjicu”, kao što ima fondacija “Euro za Gusinje”, ti ljudi itekako našli mogućnost, interes i način da se uključe u sve akcije. Ovako, kako sada stvari stoje, bojim se da čekamo nekog šeika koji če da donese vreću para i da će te pare pokrenuti razvoj, što je suludo. Tamo je razvoj moguć samo tako što će se kompletno, sistemski, svako domaćinstvo dići na nivo produktivne zajednice koja će biti korisna za čitavo društvo.

Ono što moram da kažem i pohvalim jeste ZK Bihor u dijaspori i to je jedini klub, za koji ja znam, da svi članovi kluba pričaju među sobom, a kada to kažem, govorim kao neko ko je svojevremeno, u nekom kapacitetu funkcije koju je pokrivao, okupljao sva iseljenička društva sa prostora Crne Gore, tako da odlično znam sve te relacije. Čini me zaista ponosnim što je zavičjani klub Bihor uspio da sačuva to jedinstvo, koje čini čast svih nas koji potičemo iz tog kraja.

Dijaspori mogu da poručim da ne nasijedaju na političke fraze, da je prošlo vrijeme političkih parola, i da moraju da cijene djela, a ne riječi. Kada ovo kažem, onda sam poslednji koji im je bilo što obećao, jer mislim da im je obećanja preko glave. I naravno, mogao bih da ih podsjetim na svoj čuveni govor o rupama i putevima, koji sam svojevremeno izgovorio u sali Centra za kulturu u Petnjici i jedva preživio.

UVIJEK MEĐU SVOJIMA

0

     Isah Kožar, jedan od prvih diseljenika iz Crne Gore u Luksemburg,  je čovjek kakav se rijetko sreće. Ovaj čstiti ljudina došao je u Luksemburg iz Bihora (seloTrpezi, zaseok Johova Voda) još davne 1973. Radio, i penziju zaradio.
Sa suprugom Havom, rođenom Ramčilović, ima pet sinova, jedni kćerku, a od unučadi i paraunučadi bi mogao formirat osnovnu školu koja bi imala đaka ko jedna od  škola u Bihoru. Ima ih preko trideset I svi su, hvala velikom Bogu, zdravi i vrijedni. Osim sina Rameze – svi su u Luksemburgu, tu u blizini svojih roditelja, svoga djeda Isaha i nane Have.
Kao čovjek koji nikada ne zaboravlja ko je i odakle je – uvijek je na skupovima, koji se organizuju različitim povodima, među svojima; među svojim narodom, svojom rodbinom, svojim prijateljima. I to redovno sa svojom suprugom Havom. Tako lakše i dinamičnije teku penzionerski dani ovo dvoje uglednih doseljenika iz Crne Gore.
Tako je bilo i nedavno – među velikim brojem doseljenika iz Crne Gore i zvanica iz Luksemburga, kada se proslavljalo Deset godina od obnove nezavisnosti Crne Gore i hiljadu godina njene državnosti, bili su i njih dvoje – Hava i Isah. Vidno raspoložen bio je i ovaj put. Fotoobjektiv Hamdije Rastodera zatekao ga je u razgovoru sa ambasadorom Crne Gore u zemljama Beneluxa – Vladimirom Radulovićem, te taj trenutak sačuvao za vječnost.

F.S.

UGOVOR O DOBRODOŠLICI I INTEGRACIJI U LUKSEMBURGU

0

Vladina kancelarija za prijem i integraciju stranaca u Luksemburgu OLAI, uputila je poziv za potpisivanje ugovora o dobrodošlici i integraciji.

Ugovor o dobrodošlici i integraciji, mogu potpisati svi koji imaju najmanje 16 godina, strani su državljanin i regularno borave u Luksemburgu a žele se stalno nastaniti u ovoj zemlji.

Ugovor omogućava:

– besplatno učenje jednog jezika ove zemlje (luksemburški, francuski ili nemački).

– besplatno pohađanje kursa za građanska prava

– besplatno učestvovanje na danu orijentacije

Velika prednost podpisnika ovog ugovora je da će biti oslobođeni jednog od fakultativnih predmeta građanskog prava koji je neophodan prilikom aplikacije za dobijanje luksemburškog državljanstva. Takođe ovaj ugovor uzima se u obzir za dobijanje boravka na duži period.

Za više informacija pozvati na telefon: 2478 5738 Ili besplatan broj 8002 6006
Kontakt osoba Ernad Agović
email: [email protected]. Više informacija na sajtu www.olai.public.lu

 

BOŠNJAČKO ZABAVNO VEČE POVODOM DESETOGODIŠNJICE NEZAVISNOSTI CRNE GORE

1

U Švajcarskom gradu Šlirenu će se u subotu 28. maja u organizaciji Bošnjačke dijaspore Crne Gore u Švajcarskoj i humanitarne organizacije ‘’Bratska ruka’’ orgranizovati Bošnjačko-kulturno zabavno veče povodom jubileja 10 godina nezavisnosti Crne Gore, 20 godina ‘’Bratske ruke’’ i 3 godine od vraćanja statusa opštine Petnjici.

Na ovoj folklorno-zabavnoj večeri posjetioci će moći da uživaju u koreografijama KUD-a ‘’Bihor’’ iz Petnjice, muzičkim numerama etno grupe Svilenica iz Rožaja  i vokalnih solista Adisa Murića i Seja Skenderovića. 

Iz KUD ‘’Bihor’’ se zahvaljuju prijateljima iz Švajcarske na pozivu.

‘’Ovo je drugi put da KUD ‘’’Bihor’’ boravi u Švajcarskoj. Odazvali smo se na poziv organizatora koji su izrazili zadovoljstvo da se naše društvo predstavi sa svojim koreografijama i hvala im na tome. Pozivamo sve naše ljude i sunarodnike da 28. maja u 18h prisustvuju Bošnjačko-kulturno zabavnoj večeri’’ kazao je predsjednik KUD-a ‘’Bihor’’ Sinan Tiganj za portal Radija Petnjica.

Za sve zainteresovane koji žele da dodju za više informacija mogu kontaktirati organizatore a adresa na kojoj će se održati zabavno veče je:

SPORTHALLE UNTERROHR SCHLIEREN

UNTERROHRSTRASSE 2, 8952 SCHLIEREN

DINO RAČIĆ

PUTEVI I RASKRŠĆA – 38. EMISIJA

VESKA ADROVIĆ ŠKRIJELJ: CRNA GORA IZNAD SVEGA

Veska Adrović Škrijelj predsjednica udruženja žena “Izvor” pri udruženju Luksemburg-Montenegro je bila gost emisije “Putevi i raskršća”.

 

Rođena sam u Vrbici i tu sam bila svega sedam dana i onda smo se odselili u Peć. Moj otac je tamo prodao imanje i kuću i došli smo u Rožaje. Došla sam u Luksemburg prije 23 godine iz Mostara. Suprug mi je bio vojno lice, pa smo zbog njegove službe, često mijenjali mjesto boravka. Iz Beograda i Vojvodine, preko Mostara gdje nas je zatekao rat, odakle smo 1993. godine izašli iz logora sa dvoje djece i došli ovdje.

Dobrim dijelom poznajem život i rad žena u Luksemburgu. Mi dolazimo iz Crne Gore gdje je mentalitet takav kakav jeste. Žena je tamo stub porodice. Bez obzira na inteligenciju i sposobnost, čini mi se da se nisu bas uspjele integrisati ovdje onako kako bi trebalo. Većina žena ovdje radi, pogotovo one koje su došle tokom rata. Došlo je puno obrazovnog svijeta sa prostora bivše Jugoslavije. Ranije su ljudi ovdje dolazili bez porodica, bili su sami. Žene koje su dolazile 70-tih godina su se mnogo manje interesovale da nauče jezik i kulturu, pa ima onih koje su tu dosta dugo a ne znaju još ni jezik. Velika je blokada kod njih. Da bi bilo gdje čovjek živio, mora da nauči jezik, kulturu te države. Kada sam došla sa porodicom, meni je prvi cilj bio da naučim jezik, jer mi je to omogućilo da odmah tražim posao i da budem korisna i sebi i društvu.

Ja sam čula da su luksemburžani jedva čekali da naši ljudi dođu i da su ih čekali na stanici da ih uzmu i da rade kod njih. To su bili ljudi koji tamo nijesu mogli da se snađu, pošteni ljudi, radili su pošteno svoj posao i luksemburžani su ih jedva čekali, a i plate su bile veće. Ja nikada nijesam ni pomislila da ću otići iz Jugoslavije, bila je lijepa, bogata zemlja, živjeli smo dobro. Došli smo ovdje i bio je tada stav da smo došli samo privremeno. Kada bi mi kazali ovdje ljudi koji su došli prije nas, da se osjećaju kao kod kuće i da im je Bihor stran, ja sam pomišljala da se nikada neću tako osjećati. Ja volim Crnu Goru iznad svega i nije mi Bihor stran, ali volim Luksemburg. Na prvom mjestu volim Crnu Goru, to je moja majka, moja država i niko mi ne može reći ili me ubijediti da nije tako. A Luksemburg volim zato što mi je pružio sigurnost, jer nas je rat i zlo protjeralo, a ovdje smo dobili mogućnost da radimo, stvaramo, djeca su se školovala, a nijednog momenta nijesam primijetila da je moje dijete kao stranac ovdje ostalo bez neke perspektive. Srednji sin je postao najmlađi direktor u istoriji Luksemburga, a niko ga nije pitao ni koje je vjere ni nacije. Ova država gleda rezultat, a ne ko si i šta si, gleda sposobnost, mogućnosti i, kao što je i normalno, poštovanje prema državi. Tako da je Luksemburg, posle Crne Gore, država na drugom mjestu.

Ima ljudi koji su došli ovdje i pravili probleme, a ti isti ljudi su pravili probleme i u Crnoj Gori. Ja nikada nijesam doživjela da me neko prozvao što sam iz Crne Gore. Ljudi su ovdje zaposleni, imaju obaveza i rijetkost je da komšija dođe na kafu, baš rijetkost. Pozdrave se na ulici, cijene da ne smetate, da oni ne smetaju vama, sve u granicama kulture. Takav je njihov mentalitet.

U našem udruženju, koje broji oko 25 članica, cilj je bio da se prije svega družimo, a onda da nešto uradimo korisno i za Crnu Goru. Na raznim manifestacijama, prezentujemo našu državu, hranom i kulturom. Posjedujem ćilim koji je star preko 50 godina i kada njega vidim, ja vidim moju Crnu Goru. Novac koji zaradimo i sakupimo na manifestacijama, šaljemo za Crnu Goru. Pomogli smo tri učenika iz Rožaja koji su bili na studijama, a nijesu imali mogućnosti da se finansiraju. Dalje, pomažemo ljudima koji su bolesni, kojima je potrebna pomoć.

Žene i naše ljude za nekih 20 godina vidim kao prave Luksemburžane. Mi nastojimo da očuvamo našu kulturu i tradiciju i našoj djeci uvijek govorimo o Crnoj Gori, idemo tamo na odmore, a naša djeca vole da dođu u Crnu Goru. Ubijeđena sam da će naš lobi da pobijedi. Mi, u krugu porodice, sa djecom govorimo na našem jeziku. Duša me zaboli kada uđem u porodicu gdje djeca ne znaju da govore naš jezik. Djecu treba forsirati i voditi putem da ne zaborave odakle su. Ipak je Crna Gora naša zemlja, bez obzira što su nas ovdje primili, mi smo ovdje stranci čak i sa pasošem Luksemburga. Žalosno je i to što nas smatraju strancima i u zavičaju i to pogađa i strašno boli. Ovdje kada to kažu nas i ne pogađa. Ali kada nam naši dolje kažu to boli. Da li su svjesni s koliko novca naši ljudi pomažu, a morali smo da odemo iz različitih razloga. To što ne možemo da imamo crnogorsku ličnu kartu je u redu, jer se ona vadi po mjestu boravka, a pasoš i državljanstvo nam niko ne može pobiti, jedino ako se nije neko odrekao.

Bihoru bih poručila da nas ne gledaju strancima, da nam barem olakšaju jer željno iščekujemo svaki odmor da dođemo. Više bi mi odgovaralo da mi kaže da sam iseljenik, nego li stranac. Kako mogu biti stranac tamo gdje su mi rođeni djedovi i pradjedovi. Ja bih bila najsrećnija kada bih došla u Bihor i tamo našla škole, bolnice, kada bi se narod volio i slagao kao u Luksemburgu, kada ne bi gledao ko je ko, kada bi se radilo, cvjetalo. Našim ljudima u dijaspori predlažem da na svaki način svoju djecu vežu za Crnu Goru i da ne dozvole da zaborave odakle su.

(Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica)

 

 

BOŠNJAČKO DONATORSKI FOND NA FESTIVALU MULTIKULTURE

0

Bošnjačko donatorski fond (BDF) iz Luksemburga predstaviće se 28. i 29. maja ove godine na Festivalu multikulture u gradu Diferdanžu (Differdange) u Luksemburgu sa svojom kulturom i gastronomijom. Na štandu na kojem već tradicionalno BD Fond prezentuje kulturu Bošnjačkog naroda posjetioci će moći da uživaju u tradicionalnim jelima, domaćim radinostima, omiljenim pićima,a moćiće i da vide način odijevanja i sve ono što odlikuje Bošnjački narod sa ovih prostora.
‘’Grad Diferdanž svake godine, zadnjeg vikenda u mjesecu maju organizuje multikulturalni festival, posvećen kako mu i sam naziv kaže, suživotu u gradu različitih naroda, kultura, tradicija, kuhinja, muzika i drugih pojedinosti koje karakterizuju pojedinačno svaku od tih skupina. U tom gradu značajan doprinos suživotu daju i Bošnjaci i kao takvi smo prepoznati u društvenom životu multikulturalnog luksemburškog društva. Za ta dva dana, veliki broj ljudi posjeti festival koji se ozdržava u centru grada uz bogat i raznovrstan muzičko zabavni program i na taj način se svi oni mogu  upoznat sa djelom naših specifičnosti koje smo u mogućnosti predstaviti’’, kazao je predsjednik BD Fonda Rahim Skenderović.

Iz BD Fonda pozivaju sve sunarodnike da u što većem broju posjete ovaj festival i da se na taj način pošalje po ko zna koji put pozitivna slika o Bošnjačkom narodu.

DINO RAČIĆ

JEDNA SLIKA I HILJADU RIJEČI

2

fotografija (1)

 OBILJEŽAVANJE DESET GODINA OD OBNOVE NEZAVISNOSTI CRNE GORE

0

    U Luksemburgu je, u organizaciji četiri udruženja čiji članovi dolaze mahom sa prostora Crne Gore, obilježena desetogodišnjica obnove nezavisnosti Crne Gore. Gost na obilježavanju ovog značajnog datuma bio je i ambasador Crne Gore u zemljama Beneluxa – Vladimir Radulović koji je, poslije intoniranja himne Crne Gore, u svom nadahnutom govoru, rekao:

Poštovani predsjednici i predstavnici udruženja „Luksemburg-Crna Gora“, udruženja „Cooperation-Montenegro“,Zavičajnog kluba Bihor“ i „Bošnjačko-donatorskog fonda“, dragi Ismete, dragi Alija, dragi Esko, dragi Rahime, zemljaci i sunarodnici, poštovani i dragi prijatelji,  dame i gospodo,

Večeras ponovo u Luksemburgu i ponovo zajedno. Da baš kao što treba, onako kako su mnogi među nama sanjali i duže od ove decenije, zajedno  proslavimo  najznačajniji i najljepši dan crnogorske novije istorije. Ako je berlinski 13. jul, prije 138 godina, bio dan našeg međunarodno-pravnog upisa u istoriju, ako je kraj Velikog rata i  mir u Versaju 1918. bio dan našeg ispisa iz istorije, ako je opet taj 13. jul, prije 75 godina, bio povratak u istoriju i najplemenitiji vapaj slobode jednog malog naroda u Evropi, krik protiv nacizma, totalitarizma i isključivosti svake vrste, ako su bespuća i tragika 90-tih, kojima smo i sami pomalo doprinijeli i sahranili, možda utopijsku, ali i utopijski lijepu, ideju zajednice južnoslovenskih naroda, onda je 21. maj 2006-te – kada su građani CG na referendumu, kao niko i nikada u burnoj i turbulentnoj balkanskoj povijesti, mirno, uz osmjehe, olovkama i glasačkim listićima, bez revolucionarnih zanosa, mirisa baruta, bez ijednog zgaženog cvijeta na bihorskim poljima, rožajskom trgu ili kraj cetinjskih trotoara, demokratski i evropski rekli DA – vratio Crnoj Gori dušu izgubljenu u vrtlozima ratova i vjekova, širom otvorio vrata procesima emancipacije, demokratije, slobode i modernosti, CG vratio u naručje Evrope, a nas vratio Crnoj Gori. I, možda važnije, samima sebi. Jer, uvijek mi je je bilo jasno, kad izgubite sebe, gubite i domovinu. Ili je, možda, obrnuto!?

Dragi prijatelji, vaš doprinos obnovi crnogorske državne nezavisnosti je najljepša priča i najljepša ljubavna nit između iseljenika i zavičaja. Primjer, hrabrost i mudrost za nezaborav. I Crna Gora, vjerujem to nikada neće i ne smije zaboraviti. I nije riječ samo o hiljadama glasova koje ste tog dana dali Crnoj Gori dolazeći izdaleka, prelazeći granice i okeane. Mnogo više od toga. Vi ste i tog 21. maja, baš kao i u bespućima i tami 90-tih, pomogli da se tzv. većinska  CG (iako ja mislim da nema većinske i manjinske, već samo Crne Gore svih njenih građana i jedina takva ima smisla) sačuva od mržnje, predrasuda i zla. Sačuvali ste sebe od nekih od nas.  I sačuvali ste nas. I na tome sam vam zahvalan. Kao što sam zahvalan što ovaj, na prvi pogled mali desetogodišnji jubilej jednog, zapravo, milenijumskog trajanja, obilježavaju i organizuju zajedno četiri udruženja crnogorskih građana, čuvajući sve svoje razlike, posebnosti, programe, koncepte, senzibilitete. Takva, otvorena, pluralistička, demokratska i tolerantna treba da bude i CG. Takvo treba da bude i takvo jeste  njeno iseljeništvo.

Deset godina kasnije, već ili tek, jer svako od nas i vrijeme za nama i vrijeme pred nama mjeri drugačije – CG je pred, odnosno, na vratima NATO-a. Prije dva dana u Briselu potpisan i poslednji dokument, Protokol o pristupanju, pa sad ostaje samo da se završi postupak ratifikacije. Nastavljaju se, istom dinamikom, pregovori sa EU, nova poglavlja će biti otvorena već za nekoliko sedmica, odnosi sa susjedima u regionu već dugo, dugo nijesu bili bolji, počinje i izgradnja auto-puta, a pred nama je, reklo bi se, još jedna obećavajuća turistička sezona. Konačno, pripremamo se, uz puno strpljenja, pa i uz puno izazova i povremeno usijane  političke retorike za nove, ko zna koje po redu parlamentarne izbore na jesen ove godine. Da nakon njih otvorimo novu stranicu, zagledamo se u sebe i svoju nutrinu, priznamo i prihvatimo greške, dogradimo i učvrstimo institucije, osnažimo kapacitete i vladavinu prava, oslobodimo se  predrasuda, sebičnosti, častoljublja i vlastoljublja i nastavimo da koračamo…. ka novih deset godina. Nadam se i vjerujem da će, mnogo prije toga, CG i formalno biti dio EU, a suštinski društvo evropskih vrijednosti. Sa vama kao i do sada!

Još jednom, u svoje i u ime mojih saradnika, zahvaljujem na pozivu i gostoprimstvu. Živjeli!
 

***
Počasni konzul Crne Gore u Luksemburgu – Remzija Camić, obraćajući se prisutnima ovim povodom, između ostalog je rekao:

Ono što bih posebno istako to je sve bolja saradnja među našim udruženjima. Realizacija ove svečanosti je najvećim dijelom rezultat njihovog zajednickog rada što me posebno raduje. Pozivam i ostala udruženja da se uključe oko ovakvih manifestacija koja se tiču sviju nas.

Na sudbonosno DA ili NE za obnavljanje Crnogorske nezavisnosti,,,dijaspora Crne Gore koja živi u Luksemburgu je u velikom broju prepoznala važnost te odluke i opredijelila se za veliko DA i podržala obnovu nezavisnosti.Veliku ulogu su odigrali i brojni koordinatori (pripadnici naših udruženja) oko organizovanja samog procesa glasanja.

Crna Gora je prošla nimalo lak put do svoje nezavisnosti, a sad je, kao što znate, jedan od lidera u okruženju na skoro svim poljima. Kao multikulturalna i multinacionalna država postiže sve bolje rezultate na polju ljudskih prava i sloboda,slobode štampe,borbe protiv korupcije i kriminala, a prisutni su i rezultati na što boljoj međuetnickoj i religijskoj saradnji i toleranciji.

Sve je to evropska zajednica prepoznala i to je trasiralo njen siguran put ka članstvu u Evropske i Evroatlantske integracije.

Veoma sam zadovoljan sve boljim i sve sadržajnijim odnosima između Crne Gore i Luksemburga, naročito nakon demokratske odluke građana da obnove nezavisnost. Da podsjetim Veliko Vojvodstvo Luksemburg je zvanično priznalo Crnu Goru 14. juna 2006. godine. A diplomatski odnosi između naše dvije države su uspostavljeni  već 21. septembra 2006. godine.

Koristim priliku da se zahvalim Vladi Luksemburga koja je uvijek podržavala Crnu Goru u brojnim oblastima, a posebno u oblastima integracija u Evropske i Evroatlanske institucije

  1. maja 2016 godine sam inaugurisan kao prvi počasni konzul Crne Gore u ovoj državi. Želim da se zahvalim Vladi Crne Gore koja mi je ukazala povjerenje. Smatram da je to potreba i ujedno znak zahvalnosti za cijelu našu diasporu koja ovdje živi. Uvijek ističem da sam dio ove dijaspore koja je itekako sebe ugradila u temelje nezavisnosti Crna Gore.

 

U tom smislu, moja uloga a i obaveza će biti da promovišem potencijale dviju zemlalja u cilju bliskije bilateralne saradnje.

I na kraju,

Domovino, srećan ti rođendan.

Živjela nezavisna Crna Gora i neka je vječna njena nezavisnost – rekao je konzul Remzija Camić.
***
Skupu se obratio i predsjednik udruženja „Luksemburg – Crna Gora“ – Ismet Muhović, koji je pozdravio prisutne i između ostalog rekao:

  Obraćam vam se ispred udruženja Luxemburg – Crna Gora i ispred svih Udruženja u Luxemburgu na ovom skupu koji je upriličen važnim povodom, a to je  obilježavanje 1 000 godina crnogorske državnosti i decenije obnove naše nezavisnosti. U proteklih 10 godina udruženje Luksemburg Crna Gora, zajedno sa ostalim udruženjima, radilo je na uspostavljanju kvalitetnih odnosa između ove dvije zemlje. Ovo je izuzetno bitan jubilej za zve nas i zato želim da ga proslavimo na najljepši mogući način.
Želim vam svako dobro i da se još dugo okupljamo ovim i sličnim povodima.
Neka je vječna Crna Gora! – rekao je Ismet Muhović.

 

***

   U ime četiri udručenja – organizatora obilježavanja, skupu se obratio i sekretar ZK „Bihor“ Hamdija Rastoder, koji je pozdravio prisutne i naglasio važnost zajedničkog obilježavanja, misleći pritom na udruženja – organizatore. Govorio je o značaju samog povratka nezavosnosti i o ulozi bošnjačke dijaspore iz Crne Gore u Luksemburgu, koja se masovno odazvala na poziv za referendum.
– Želimo da sljedeće godine dan nezavisnosti naša država proslavi u Evropskoj zajednici, gdje joj je i mjesto – zaključio je Rastoder.

Goste su zabavljali dvoje poznatih estradnih zvijezda iz Crne Gore Ema Čivović i Zdravko Đuranović, te KUD „Evropa“ i KUD ZK „Bihor“. Osim toga, po prvi put se predstavio i guslar Fako Ličina koji je za ovu priliku pjevao jednu od poznatih  narodnih pjesama „Ženidba bega Ljubovića“.
Voditelj programa bila je: Alma Mucević
Obilješavanje je proteklo u savršenom redu, a slavlje se, uz poklike Crnoj Gori i njenoj nezavisnosti, produžilo do duboko u noć.

FAIZ SOFTIĆ

 

MEŠA ADROVIĆ: DPS NAJZASLUŽNIJI ZA OBNOVU OPŠTINE PETNJICA I CRNE GORE

5

Sinoć je u organizaciji OO DPS-a Petnjica, u restoranu „Bor“ na Boru, organizovana žurka povodom 10 godina nezavisnosti Crne Gore. Prisutnima se obratio predsjednik DPS-a Petnjica Mehmed Meša Adrović, koji je pozdravljajući i čestitajući svim prisutnima jubilej, istakao da su Bošnjaci prije 10 godina ustali i glasno i jasno rekli DA svojoj državi i iskoristio priliku da se zahvali i dijaspori, koja je dala ogroman doprinos i koja je došla i podržala crnogorsku nezavisnot.

„Na moje veliko zadovoljstvo, osim članova DPS-a, proslavi je prisustvovao i određen broj simpatizera i članova drugih političkih subjekata u našoj opštini i oni su se javno izjasnili da za njih u budućnosti više ne postoji ni jedna druga partija, osim DPS-a“ istakao je Meša Adrović, pokazujući rukom na nove članske karte na svom stolu. On je dodao da je DPS partija koja je uspjela da vrati Crnoj Gori i Petnjici dostojanstvo koje i zaslužuje, jer se „mora priznat najveće zalaganje i zasluga DPS-a za obnovu crnogorske nezavisnosti i njenog utemeljenja kao međunarodno priznate suverene države. A uz to treba naglasiti i najveću zaslugu ove partije za to što je Petnjica povratila status opštine, povratila svoje dostojanstvo, pa se danas dolazi u opštinu Petnjica a ne u mjesnu zajednicu Petnjica“, zaključio je u svojoj izjavi za portal radija Petnjica Mehmed Meša Adrović.

DENIS BOŽOVIĆ