ARBITRAŽA: U PODGORICI PODJELA PETNJICE I BERANA

Radio Petnjica
-
0
ARBITRAŽA: U PODGORICI PODJELA PETNJICE I BERANA

Danas je u Podgorici zakazan nastavak sjednice arbitražne komisije i predstavnika opština Petnjica i Berane. Ovo je drugi radni sastanak, a prvi pokušaj podjele imovine posredstvom arbitražne komisije, koji je održan u Beranama prije 12-tak dana je zavšio neuspjehom.

Da podsjetimo, na tom sastanku se vodila žučna rasprava između predstavnika dvije opštine oko podjele imovine, tako da je Arbitražna komisija zakazala za danas novi radni sastanak. Na ovom sastanku bi trebalo da se utvrdi imovno stanje opštine Berane do 31.12.2013 i sa čime je sve ova opština raspolagala a što čini sastavni dio „života“ jedne opštine.

I u današnjim pregovorima učestvuju po dva predstavnika opština, kao i pet članova arbitražne komisije ispred Vlade Crne Gore. Opštinu Petnjica predstavljaju dva čelna čovjeka opštine, predsjednik Samir Agović i predsjednik Skupštine Adnan Muhović.

REBEKA ČILOVIĆ: NIJESAM SVE TUGE ODBOLOVALA NITI SVE SREĆE SRELA

Radio Petnjica
-
0
REBEKA ČILOVIĆ: NIJESAM SVE TUGE ODBOLOVALA NITI SVE SREĆE SRELA

Gost jutarnjeg programa bila je pjesnikinja Rebeka Čilović, koja je govorila o svom stvaralaštvu.


Da li se slažeš da su tvoje pjesme ‘’drugačije’’ od drugih?

Ja volim da slušam stručnu kritiku o svojim radovima i svi su se složili da je to poezija modernog stila,  koju je obilježilo moje čitalačko iskustvo, a posebno su na mene ostavili trag ‘’ukleti’’ pjesnici  Bodler, Malarme, Rembo  i  to je taj neki mračniji stil ali svakako ga ja nisam birala, sam mi se nametnuo. Iako se nekad trudim da mu pobjegnem, on je uvijek prisutan u mojim pjesmama. Ne znam da li je drugačija, ne pratim trendove, moja poezija nije komercijalizovana, ja pratim svoje osjećaje i produkt tih osjećaja su moje pjesme. Za laike moje pjesme su mračne i  teške, dok književni kritičari su naklonjeniji tom pravcu jer je to jaka ekspresija, ja nisam majstor opisa, u mojim pjesama preovladava jaka emocija koja je uobličena kroz metaforu.

Koji su to uticaji, unutrasnji ili spoljašnji koji te inspirišu da pišeš?

Teško je kontrolisati to, i taj proces inspiracije, nekada se desi mjesecima da ništa ne napišem, iako to žarko želim. Kada govorimo o inspiraciji, ja moram reći da niti sam sve tuge odbolovala niti sam se sa svim srećama susrela, pa da mogu da to iz ličnog iskustva uobličim kroz stih. Ja mnogo volim ljude i ljudi me inspirišu i dok bude tako, biće i mojih stihova. Nekada se desi da iz najveće sreće napišem jako tužnu pjesmu, ili obrnuto. Ono što je zajedničko za proces rađanja mojih stihova je da se dešava noću, u tišini i izlovanosti.
Inspirišu me sitnice koje mi ljudi ispričaju, koje pokreću neki ‘’nerv’’  kod mene. Kada su u pitanju ljudi mislim da se ‘’sličan sličnom raduje’’ i ja u ljudima pronalazim ono što nosim u sebi. Privlače me ljudi i energija kakvu ja kao umjetnik i kao čovjek nosim. I ja se trudim da u ljudima pronađem ono dobro i sa tim dobrim raspolažem i to dobro oblikuje moje pjesme.

Sta za tebe znači poezija?

Poezija je za mene način života, ja poeziju ne odvajam od svog habitusa i u svakodnevnoj komunikaciji sa ljudima, ja poeziju nosim sa sobom jer  poezija je dio mene i ja je takvom držim i nećemo se razdvajati. To što pišem je ono što me prije svega ispunjava i sve dok bude inspiracije ja ću stvarati i pisati. Poezija je prije svega jedna humana ideja i čovjek koji piše i koji čita nikada ne može biti zao. Pjesniku je teško da kroz današnju prizmu i vizuru stvari sebe iskaže i onda se on često povlači i sam sa sobom razgovara na taj način što stvara. I to je moj svijet.

U tvojim pjesmama obraćaš se u drugom licu, ko je TI u tvojim pjesmama?

Ja uvijek se trudim da, uslovno rečeno, ‘’pronađem neku žrtvu koja će me inspirisati’’. Inače volim prisan odnos između čitaoca i onoga ko je tu pjesmu napisao. Mislim da to lice najbolje pomaže da stvoriš tu bliskost između čitaoca i pjesnika kroz hartiju.

Šta za tebe znači Bihor u umjetničkom smislu kao jedan  prostor na kojem ljudi imaju posebnu ćud?

Bihor pripada meni koliko ja pripadam Bihoru, to znači da je to neraskidiva veza. Nekad se desi da prosto poželim da dođem u ovaj kraj, kraj svojih predaka. Što se tiče inspiracije, nikada se na taj način Bihorom bavila nisam jer sam se bojala da taj ‘’nerv’’ bihorskog  čovjeka ne mogu dotaći u pravom smislu. Međutim prošle godine sasvim slučajno sam napisala priču ‘’Dukat’’ za konkurs Festivala kratke priče inspirisane BIhorom i ta priča je objavljena u zbirci najboljih sa prošlogodišnjeg konkursa ‘’Bihorska enigma’’. Velika mi je čast zbog toga, prvenstveno što sam oslikala pravu sliku bihorskog usuda, a to je ta naša potreba da stalno idemo tamo negdje gdje stvaramo, ali da se uvijek Bihoru uvijek vraćamo, na ovaj ili onaj način. Moja misao je da  Bihoru treba da se vraćamo na taj način što ćemo mu davati najbolje od sebe, tako što ga nećemo zaboravljati i što ćemo o njemu pisati.

Imašti u planu izdavanje neke nove knjige?

Prva knjiga je izašla davno, prije osam godina, to je zbirka poezije iz tri ciklusa. Pored toga izdala sam još jednu knjigu, a u planu imam da izdam novu, treću knjigu, koja će ugledati svjetlost dana najkasnije do jeseni.
Sada marljivo radim na tome i u toku je proces finalizacije.

Poruka mladim ljudima koji žele da uplove u svijet poezije

Mladi treba da budu obazrivi, da svoju sujetu i taštinu drže dalje od svojih radova, i da se što ćešće konultuju sa ljudima koji znaju više od njih. To govorim na osnovu svog iskustva koje je dragocjeno, jer mi je pjesnik Braho Adrović pomogao mnogo u mom književnom sazrijevanju. Pjesnik je na neki način osuđen da bude drugačiji i mi moramo naučiti da to trebaju da skrivaju, jer je proces socijalizacije jako važan, jer ako sebe zatvorimo i zarobimo u stihovima, onda nećemo osjetiti čar života. Pjesnik zato mora da cirkuliše. I naravno sto dalje od sujete i što više kritički stav o onome sto rade.

BIOGRAFIJA REBEKE ČILOVIĆ

Rebeka Čilović je rodjena 1988. godine u Beranama, po vokaciji je pravnik, poezijom se bavi duže od 12 godina a iza sebe ima dvije knjige poezije ‘’Sloboda u slovu’’ i ‘’Zvonke smjelosti’’. Dobitnik je mnogih nagrada i učesnik mnogih pjesničkih manifestacija a njene pjesme su prevođene na nekoliko stranih jezika. Rebeka je uvrštena u deset najboljih mladih crnogorskih pjesnika. Od brojnih nagrada ističe jednu koju je dobila iz Kine.

DINO RAČIĆ

 

LUTOVAC: TVRĐAVU BIHOR TREBA DA VIDE TURISTI

Radio Petnjica
-
0
LUTOVAC: TVRĐAVU BIHOR TREBA DA VIDE TURISTI

Predrag – Peđa Lutovac, arheolog i kustos Polimskog muzeja iz Berana u emisiji “Putevi i raskršća” priča o tvrđavi Bihor

Bihor grad je srednjevjekovno utvrđenje. Znamo iz istorisjkih izvora da su ga Turci osvojili 1455. godine i to je jedino uporište u Gornjem Polimlju koje stoji na raskrsnici puteva. Bihor grad se nalazi na uzvišenju iznad Lima, a iza sebe ima poličku visrovan što je bio preduslov da se tu formira tvrđava. Treba da znamo da put nije išao Tivranskom klisurom, to je već savremeno doba, već samo Popčom pa preko Police se spuštao u Beransku dolinu. Bihor grad je jedino utvrđenje koje je dominiralo ušćem Popče u Lim i svim komunikacima ta tom putu. Dolaskom osmanske imperije i zauzimanje Bihor grada, imamo u pisanim dokumentima da je u njemu u jednom momentu bilo 12 askera i jedan hodža. To je jedna manja posada vojnika koja je nastavila da štiti iste one komunikacije koje su štićenje i u srednjem vijeku. Jedne godine smo obezbijedili skromna finansijska sredstva i vršili smo istraživanja i na području Bihor grada, i dobili smo neke osnovne podatke, o samoj veličini, rasporedu prostorija unutar samog grada itd. Prije pada pod Turcima, bedemi su bili manjih debljina, ali već sa dolaskom Turaka, počinje  sa vatrenim oružjem, od kremenjača pušaka do topova. Sve je to uticalo na debljinu bedema Bihor grada. Turci podebvljavaju bedeme i koriste se tzv. „kose škarpe“ radi odbrane napada topom, iz prostog razloga što u slučaju napada topom, đule jednostavno sklizne i nema efekta. Rukovodeći se pisanim dokumentima u kojima smo našli da je u sastavu posade bio i imam, prateći zidove, vidjeli smo na jednoj strani jedno proširenje veličine reda 8 x 6 metara gdje je bila stara srednjovjekovna kula čiji su zidovi zajedno sa bedemima pojačani radi bolje odbrane. Bihor grad je sam po sebi prirodno zaštićen, možete mu prići samo od podgrađa i to strmim putem, pa se ide pored kvadratne kule na sjevernoj strani i glavni ulaz u utvrđenje je okrenut prema Limu, prema provaliji koja je neprohodna. Onaj koje dolazio u grad, bio je saglediv sa bedema i nije mogao da se osvoji na juriš.

Unutrašnjost grada utvrdili smo raspored kula i ono osnovno što je to što smo nekada mislili da je bunar u samom centru grada. Zapravo se radi o srednjovjekovnoj cisterni za vodu i to je karakteristično za srednji vijek da se u okviru samog utvrđenja u stijeni ukopa jedan bazen za vodu. Objekti unutar utvrđenja su bili drveni i bili su prislonjeni uz bedem odbrambeni, i svi krovovi su imali na neki način sliv prema bazenu. U periodu Turske dominacije zadržan je isti bazen ali je struktura korišćenja vode bila drugačija. Na vrhu je bio ostavljen mali otvor, bunar iz kojeg se izvlačila voda iz bazena.

Radeći unutar utvrđenja, skidali smo slojeve da bismo vidjeli tehnološke slojeve Bihor grada. Našli smo bronzane medenice koje su karakteristične za period turske dominacije, našli smo srebrni novac – aspra, veličine oko 18 milimetara. Na osnovu djelmičnih istraživanja, uspjeli smo da katastarski snimimo kako izgleda utvrđenje. Nije veliko, zahvata površinu od pola hektara, ali dovoljno da štiti komunikacije koje smo pominjali. Načeli smo jedan dio istorije i sada bi trebalo da se pristupi pravim sistematskim istraživanjima, jer svaki sloj koji postoji tamo, ima svoj period nastanka i odmah znamo kada su nastale i ko ih je zidao.  Bilo bi lijepo, bez obzira kome pripada, da se napravi turistička ponuda i obilazak utvrđenja jer su na dominatnom fantastičnom terenu.

IMA NEKA TAJNA VEZA ZA SVE LJUDE ZA SVE NAS

Radio Petnjica
-
0
IMA NEKA TAJNA VEZA ZA SVE LJUDE ZA SVE NAS

Kad sam bila mala roditelji su me ohrabrili da budem najbolja verzija same sebe, a nikad kopija nečega što već postoji. Htjeli su da budem srećna. Baš zbog toga su mi ostavili prostora da formiram svoj karakter i da budem kritična, prvenstveno prema sebi, pa onda i prema drugima. Ohrabrili su me da učim jezike, da proputujem cijeli svijet i da upoznam druge kulture.

Odgojili su me tako da ljude iz svoje okoline ne klasifikujem na osnovu njihove boje kože, zemlje porijekla, religijske pripadnosti ili socijanog odnosno društvenog statusa. Naučili su me da ljude dijelim na dobre i loše i da čak i onim lošima dajem šansu, da ih ne isključujem iz života. Do današnjeg dana prolazim kroz život sa ovim, za mene, velikim etičkim vrijednostima koje me prate dvadeset i pet godina.

Naravno, nisam uvijek dobro prošla s principima i vrijednostima po kojima živim. I to je uredu, pošto smo različiti i svako ima svoj način života i mišljenja. U momentima sumnje u sebe, pa i u druge, često pitam svoje roditelje: „Zašto neki ljudi uzvraćaju samo mržnjom, i ako im nista loše nisam učinila? Je li moj način komunikacije sa ljudima pogrešan? Da li ja treba da se promjenim?“

Moji roditelji mi onda  odgovaraju, da trebam da budem strpljiva i razumna. I da će sve doći na svoje.

Sigurno se pitate: Čemu ovaj uvod? Evo, hoću da vam objasnim.

Već duže vrijeme sa brigom posmatram razvoj novostvorene opštine Petnjice. Naravno tu ima i nekih pozitivnih novosti, kao sto je npr. osnivanje Radio Petnjice, koja pruža mogućnost i platformu za praćenje aktuelnih događaja vezanih za ovaj kraj kao i za razmjenu ideja i mišljenja sa različitim tematskim sadržajima.

Nažalost postoje i negativni efekti. Dozvoljavamo da se sve više rascijepimo, da se izoliramo, i vezu prema opštini Berane, čiji smo dio decenijama bili, raskinemo. Ne koristimo našu tek dobijenu slobodu, da bi se „zdravo“ razvili. Mi se razvijamo u nazad i gazimo našu tek dobijenu šansu, da budemo jedan kosmopolitički primjer drugim opštinama, pa i državi. Da budemo opština koja pravi politiku za sve građane, gde mišljenje žena i dijece ima istu težinu kao mišljenje muškaraca. Gde dialog ne znači samo kritizirati nego nešto činiti.

Došla sam do jednog momenta, gdje nijesam više izdržala da ništa ne kažem. Imam svoj glas. Imam svoj stav. I htjela sam, morala sam da kažem to što mislim – jer ćutanje uvjek znaći saglasnost.

Kao što je poneko od vas već pročitao, postala sam malo aktivnija na društvenoj mreži Fejsbuk, tačnije na stranici Radija Petnjice. Pisala sam komentare na različite teme, kao što je npr. veliko prisutstvo beranske policije u Petnjici, članak da nemamo drugu državu osim naše lijepe Crne Gore, ljutnja jednog petnjickog političara što je od policije opomenut da je sa zatamnjenim prozorem od auta kršio zakon i ideja za promnjenu imena petnjičke škole, pošto je sadašnje ime beransko.

U svojim komentarim sam pisala o jedinstvu, o ideji jednog zajedničkog crnogorskog identiteta. Identitet koji muslimane, pravoslavce i katolike ujedini a ne dijeli. Identitet koji svim manjinama daje osjećaj da su dio jednog društva. Propagirala sam ljubav prema sebi i državi i probala da pojasnim, da je naše SJUTRA rezultat naših današnjih dijela.

Bila sam veoma srećna, što sam putem privatnih poruka kao i preko mnogobrojnih komentara uspjela da izazivam velike reakcije. Imalo je naravno i reakcija koje su bile negativne.

Tada, prije nedjelju dana došao je opet taj momenat, kad je u meni bilo sumnje. Ali ovaj put nisam sumnjala u sebe, već u to sto sam sve pročitala. Bila sam veoma začuđena koliko mržnje je bilo u pojedinim komentarima drugih osoba. Bilo mi je važno da razjasnim, da nas izolacija, pogotovo u ovom današnjem vremenu, dovodi samo u propast. Martin Luter King, koji se borio za prava ljudi sa crnom kožom, bio je taj koji je rekao: „ Ne možemo dugo preživjeti, ako u jednom geografsko ujedinjenom svijetu budemo umno podjeljeni.“ Izolacija za njega NIKAD nije bila opcija. LJUBAV jeste.

Čitala sam, da sam „izgubljena duša“, da nisam dobro odgojena, da se trebam prisjećati genocida koji su vršeni nad Bošnjacima itd. a ne znaju uopšte ko sam ja, ko mi je familija, ne samo sa očeve strane, nego i sa majčine strane. Više znam o genocidu i protjerivanju nego mnogi koji pišu takve neukusne komentare, ali nećemo sad o tome, pošto nam valja ići naprijed. Vrhunac negativnih komentara su bila dva aspekta, koji su mi više bili smiješni nego što su me pogađali. Pojedini su pisali da sam nacionalista zato sto sam rekla da sam ja i Muslimanka i Crnogorka i da nikad ne mogu da budem samo jedno od toga. A kao drugo sam bila korigovana zato što sam u jednom komentaru napisala „Dobar dan“ a ne „Selam“ ili „Merhaba“.

Napomena koja je uvijek bila konstanta, jeste, da ja kao žensko nemam pojma, niti bi ja trebala da mislim, već da se šminkam i uljepšavam samo za vas muškarce. Jadne su supruge istih tih muškaraca koji mi pišu takve komentare. Ja nisam glupa, moralna sam a mislim čak i da sam lijepa. Budite tako emancipovani i pružite mogućnosti Vašim lijepšim polovinama da ponegdje i nešto prokomentarišu. Poslije toga sigurno nećete više biti iznenađeni da i jedno žensko ima glavu sa kojom može da misli. Ali nećemo sad o tome. Idemo dalje…

Poslije tih komentara postavljala sam sebi slijedeća pitanja:

Zašto nekome smeta što ga ja pozravljam sa riječima: „Dobar dan“?  Kao pojašnjene: Pozdrav „Dobar dan“ koji se može prevesti na sve svjetske jezike i koji se sastoji od – sad crnogorskih – riječi dobar i dan sami za sebe nemaju nikakvu religioznu niti nacionalističku komponentu, kao sto ni „Bonjour“ (francuski) ili „Guten Tag“ (njemački) to nemaju. Zašto nekome smeta što ja koristim taj pozdrav? Zašto moram da koristim turski ili arapski jezik kad nam je naš jezik dao divne riječi kojima možemo nekome poželjeti dobar dan? I zašto ne može svako sam da odluči kakvu će formu pozdrava da upotrijebi?

I zašto sam dobila titulu nacionalistkinje? Zato što sam za to, da slavimo različitost? Zato što mi je dosta da sebe i ljude dijelim po nacionalnoj i religioznoj pripadnosti? Da se neprirodno izoliram i ako tu ima toliko toga što nas povezuje? I to sve samo da bi se udvarala nekim tkz. „mainstream“om?

Ja kažem ne.

Neću da me taj neki mainstream tjera uza zid, gde se moram odlučiti, da li hoću da budem Bošnjakinja ili Crnogorka, gde ću biti ocijenjena po tome, da li ću reći dobar dan ili merhaba, gde cu biti osuđena zato što apeliram na to da se približavamo a ne djelimo.

Srećom su pozitivni komentari i poruke, pune ohrabrenja, bile u većini. Pisali su mi ljudi koji su bili prijatno iznenađeni čitajući moje komentare. To su bili ljudi, koji su mi pisali, da im je dosta mržnje i da hoće promjene.

Albert Einstein je jednom rekao, da je veoma depresivno živjeti u vremenu u kojem je lakše razbiti atom, nego jednu predrasudu. Nemam ambicije da izbrišem predrasude svih ljudi, niti ja to mogu. Ali hoću da stvorim jednu platformu, odnosno da budem inicijator za to, da ljudi različitog mišljenja dobiju hrabrost da kažu šta misle bez obzira na to šta će drugi reći. Pošto ih ima. Žena. Muškaraca. Starijih. Mlađih. Svi oni žele prave promjene za njihovu državu ka jednoj multietničkoj i svjetsko otvorenoj zemlji – Dakle: Zašto ne početi u svojoj opštini?

Na početku sam već rekla, da moji roditelji  žele, da ja budem srećna i uspješna u svom životu. Ne samo materijalno nego i mentalno. Da saslušam i respektujem sagovornika čak i kad se ne slažem sa sadržajem njegovog izlaganja. Nije uvreda jača strana karaktera.

Šta vi želite vašoj djeci za njihovu budućnost? Mogla bi se opkladiti sa Vama, da i vi za svoje dijete želite da bude samostalno i – sto je najvažnije – srećno.

A šta je sreća? Sreća je ljubav, zdravlje , sloboda i respekt prema sebi i prema drugima – a ne izolacija, mržnja i ozlojeđenost.

Mislim da, ovako za kraj, riječi jedne stare ali divne pjesme legendarne rok grupe Bijelo Dugme sumira sve to što sam upravo napisala i što istinski želim: „Ima neka tajna veza, tajna veza za sve nas.“ Nemojte da dozvolimo da se ta veza raskine. Borimo se za opstanak te veze da bi narednim generacijama ostavili bar malo ljubavi i mira.

ARIANA KOČAN

O CRNOJ GORI S LJUBAVLJU I U ANKARI I U SARAJEVU

Radio Petnjica
-
0
O CRNOJ GORI S LJUBAVLJU I U ANKARI I U SARAJEVU

Islamska zajednica u Crnoj Gori, i pored brojnih pokušaja dezavuisanja, udara sa raznih strana, špekulacija i dezinformacija, nikada nije bila jedinstvenija, snažnija i uticajnija, no što je sada, rekao je reis Rifat efendija Fejzić.

Govoreći o svojoj bezbjednosti, s obzirom da mu se na društvenim mrežama, od strane oponenata, upućuju razne uvrede, ali i prijetnje, Fejzić kaže da je Crna Gora njegova domovina, u kojoj je rođen, gdje živi i gdje će ostati.

“Rezervne domovine nemam, a o mojoj zemlji jednako govorim sa ljubavlju i najdubljim poštovanjem i u Ankari, i u Sarajevu, i u Beogradu, i gdje god odem. Crnom Gorom se krećem slobodno, a na uvrede grupica i pojedinaca ne obraćam pažnju”, rekao je Fejzić u intervjuu Pobjedi.

Kazao je da najveći dio prijetnji dio takvih poruka smatra neozbiljnim, ali da u svakom slučaju, kako je rekao, ne može, bilo kome, pa ni njemu , biti prijatno ako se neko usuđuje da javno prijeti samo “zato što se u nečemu ne slaže sa vama”.

Na pitanje je li priojavio nadležnima makar neke od prijetećih poruka koje se tiču ne samo njega, već i uže porodice, Fejzić kaže da jeste “par najdrastičnijih”.

“Ali ne zbog straha za ličnu bezbjednost, koliko zbog potrebe da skrenem pažnju na sve češće pojave drastičnih zloupotreba prava na javnu komunikaciju posredstvom društvenih mreža. Čini mi se da se u odnosu na tu vrstu torture, kao država i društvo, još nijesmo jasno odredili”, kazao je Fejzić.

Kazao je i da nema fizičko obezbjeđenje.

“Ne. Makar da je meni poznato tu vrstu zaštite ni sa državnog, ni sa bilo kojeg drugog nivoa nemam. Pretpostavljam, međutim, da nadležni državni organi pravilno procjenjuju stepen ozbiljnosti prijetećih poruka i da u skladu sa tim i postupaju. To je njihov posao i njihova odgovornost u odnosu na svaku javnu ličnost i svekog građanina. Što se mene lično tiče, slobodno se krećem cijelom Crnom Gorom i potpuno sam lišen bilo kakvog osjećaja straha i ugroženosti”, kazao je Fejzić.

FK SJEVERNA ZVIJEZDA : FK PETNJICA 2:4

Radio Petnjica
-
0
FK SJEVERNA ZVIJEZDA : FK PETNJICA 2:4

Fudbaleri FK Petnjica su u Bijelom Polju pobijedili Sjevernu zvijezdu rezultatom 4:2. U utakmici 14-og kola Sjeverne fudbalske regije Petnjičani su izvojevali vrlo važnu pobjedu na teškom terenu.

FOTO: DENIS RAMDEDOVIĆ

ESAD RASTODER: NEKA SE HVALE FABRIKAMA A NE SAMO DŽAMIJAMA I GASULHANAMA

Radio Petnjica
-
0
ESAD RASTODER: NEKA SE HVALE FABRIKAMA A NE SAMO DŽAMIJAMA I GASULHANAMA

Esad Rastoder, predsjednik Bošnjačkog saveza u Njujorku, dr je u razgovoru za Radio Petnjica a u emisiji “Putevi i raskršća” govorio o svom odlasku u daleki svijet.

ESAD RASTODER: Redovno dolazim u Petnjicu i to od 1981. godine od kada sam otišao otuda. Ona cesta je i dalje ista, malo je popravljena i par ljudi se izborilo da se preko Lješnice dobije neki putić. Ako država misli iskreno dobro Bošnjacima jednom mora da kaže i da prizna sve svoje greške. Amerika je jednom ratovala u Vijetnamu i priznala da je pogriješila. Dobro zapamtite, dok se god ne raščisti sa prošloću, budućnosti nema ni za nas ni za naše komšije Srbe, Crnogorce itd. Mi iskreno treba da se pokajemo i da kažemo šta se i kome uradilo, u svemu – politici, istoriji, življenju… i ako to ne uradimo nemamo nikakvu budućnost.

Danas se ide iz Petnjice, a sjutra će ići iz svih djelova države. Nemoguće da država ne može dovesti jednu veliku kompaniju. Otvoreno pitam, zašto je Vlada prije nekoliko godina od novca iz Luksemburga, koji je bio namijenjen da se otvori fabrika sireva u Petnjici premjestili u Berane i ta je fabrika propala. Naravno, u pitanju je sukob interesa. To je loše za privredu Crne Gore i ta privreda mora da propadne. Moram da vas podsjetim da je poljoprivredna zadruga u Petnjici 1976. godine imala 1.300 ovaca, i tamo nismo imali gdje da ih izvodimo na ispašu. Ja i dva moja druga smo išli sa njima na Žabljak i tamo smo spavali u dva kućera. Ovce su plasirane u Nikšić na klanje i onda se meso izvozilo u arapske zemlje. Jel moguće da se to opet ne može obnoviti i da se iskoriste te povoljnosti za stočarstvo na sjeveru Crne Gore.

Sva pitanja koja tište Petnjicu, ja sam na svim sastancima potencirao – od Vujanovića, Krikokapića, ministara, Dritan Abazović i mnogih drugih. Sa predsjednikom opštine Samirom Agovićem sam o svemu pričao. Njihova priča se svodi na otvaranje malih i srednjih preduzeća, ali to ne može da pomogne Petnjici, to je puko preživljavanje. Kada pomenete Petnjicu i Bihor meni i mnogima koji misle kao ja odmah nas asocira na tugu. Lijepo je doći, vidjeti i sresti se sa nekim ljude iz svoje generacije. Međutim, ljudi su iseljeni. U mom selu, u Rastodera nema ni 15 kuća. Jedino ljeti dođu, a ostalo vrijeme uglavnom je staro stanovništvo. Škole prazne i više se ne upisuje ni 30% od onoga što se nekada upisivalo. Petnjica je još uvijek selo – nema infrastrukturu, bez plana, i iskreno da kažem jedino ono malo Doma što je urađeno, i čujem, putem radija da se hvale iz Islamske zajednice da se napravilo ne znam ni koliko džamija, gasulhana… Pitam se zašto niko iz civilnog sektora se nije pohvalio da je otvorio neku fabriku i zaposlio barem 10 radnika.

Tako da je meni Petnjica ista kao 80-tih, 90-tih i 2016. godine i ona će uvijek biti ista, jer tamo niko ne želi da digne Petnjicu. Ona je i dalje rupa na karti Crne Gore. Trebali bi istoričari da pokrenu, ako smiju, i da kažu zašto je Petnjica od 1945 pa na ovamo tako kažnjena. U nju se nije ni ulagalo, a znamo da je to bila politička odluka koja je skuvana u Beranama. Dok je Petnjica bila pod Beranama, sredstva se nijesu tamo ulagala. Bilo je sve blokirano i to je istina a porez se ubirao iz Petnjice. Čak su se i danas granice Berana spustile blizu Petnjice. Ako smo glasali za nezavisnu Crnu Goru zašto Vlada nije uložila u Petnjicu.

Da nije bilo Bošnjaka, nikada Crna Gora ne bi bila nezavisna – To vam ja garantujem jer znam da je pet hiljada nas došlo da glasa za nezavisnot a danas ne možemo da glasamo za one za koje mislimo da će donijet dobro Petnjici. N interesuju nas političke partije. Ako danas neko misli da može da prijeti Petnjici i Bošnjacima grdno se prevario.

Cijeli razgovor na YouTubu kanalu radija Petnjica 

SAVJET MLADIH DPS: BIHOR IMA NA KOGA DA SE OSLONI

Radio Petnjica
-
1
SAVJET MLADIH DPS: BIHOR IMA NA KOGA DA SE OSLONI

Savjet mladih DPS-a Petnjica je u petak veče u prostorijama restorana na Boru a pod pokroviteljstvom bihorske dijaspore, organizovao žurku za mlade sa područja opštine Petnjica i Bihora. Žurci je prisustvovalo više 400 mladih uglavnom članova DPS-a ali i bilo je onih mladih koji su članovi drugih političkih subjekata.

„Prisustvo mladosti u ovolikom broju večeras ovdje, pokazalo nam je da Petnjica i Bihor imaju na koga da se oslone i da ne treba da brine za svoju budućnost. Vrijeme koje je pred nama je puno izazova i moramo da zavrnemo rukave i da radimo, a mladi ljudi koji su bili prisutni, nam daju volju i želju i pokazatelj su da smo na pravom putu i da treba da svi zajedno napravimo od Petnjice mjesto u koje će se dolazit i ostajat. Ovoliko prisustvo omladine je najbolji demant svih kritika koje nam upućuju pojedinci kako se Bihor iseljava. Mi iz OO DPS-a u Petnjici imamo niz aktivnosti koje treba da sprovedemo i koje smo planirali, ali o njima ćemo da istupimo u javnost kada za to dođe vrijeme“ izjavio je za portal radija Petnjica Mehmed Meša Adrović, predsjednik OO DPS-a Petnjica.

Pored mladih bihoraca, žurci je prisustvovao i određen broj čalnova  opštinskog odbora DPS-a Petnjica, a bilo je momenata kada su pojedini članovi drugih političkih partija javno izrazili želju da se učlane u DPS-u.

DENIS BOŽOVIĆ

ESAD RASTODER: ĐUKANOVIĆ JASNO KAZAO S KIM JE, BS DA IZAĐE IZ KOALICIJE

Radio Petnjica
-
1
ESAD RASTODER: ĐUKANOVIĆ JASNO KAZAO S KIM JE, BS DA IZAĐE IZ KOALICIJE

“Milo Đukanović je čestitkom Šešelju i se bacio u zagrljaj Mandiću. Ovo je velika pouka da Bošnjaci treba da ustraju da se sudi naredbodavcima za deportaciju Bošnjaka i mnoge druge zločine počinjene u Crnoj Gori.

Bošnjačka stranka treba odmah da izađe iz koalicije sa DPS-om i da se pridruži progresivnim snagama za razmontiranje ovog režima, koji je sazidan na korupciji”, izjavio je predsjednik Bošnjackog saveza Amerike Esad Rastoder.

RASTODER: ĐUKANOVIĆ JE BIO SAVEZNIK ŠEŠELJEVE IDEOLOGIJE

Radio Petnjica
-
0
RASTODER: ĐUKANOVIĆ JE BIO SAVEZNIK ŠEŠELJEVE IDEOLOGIJE

Izjava premijera Crne Gore Mila Đukanovića povodom oslobađajuće presude u Haškom tribunalu lideru Srpske radikalne stranke Vojislavu Šešelju je vrlo iskrena i nije me iznenadila, kazao je potpredsjenik Građanskog pokreta URA i profesor istorije Šerbo Rastoder za Radio Slobodna Evropa.

On je rekao i da je Đukanović bio saveznik Šešeljeve ideologije, te da se nije moglo bilo šta drugo ni očekivati.

Rastoder je kazao i da je oslobađajućom presudom Šešelju, Haški sud, vjerovatno krajnje nenamjerno, na neki način, reaktuelizovao i oživio ideju “velike Srbije”.

RSE: Presuda Vojislavu Šešelju je pokazala da ideja ‘velike Srbije’ nije bila zločinački projekat – kakve će biti posljedice te poruke u regionu?

Rastoder: Kada je u pitanju sama presuda i reakcije na tu presudu, koje su veoma različite, mislim da je suštinško pitanje sljedeće – da li se može suditi ideologiji? Dakle, to nije novo pravno pitanje. To je pitanje koje se još na Nirnberškom procesu aktuelizovalo i Haški sud je, očigledno, stao na stanovište da se suditi ne može ideologiji. Jer, očigledno, prema onome što bar za sada znamo, da optužnica nije bila ubjedljiva u smislu dokazivanja konkretnih djela, sem ono što bi mogli nazvati verbalni delikt.

Dakle, nedvosmisleno je, bar sa našeg stanovišta, kao neko ko je savremenik i posmatrač svega toga, da je Šešelj bio jedan od glavnih ideologa, podstrekivača i neko ko je verbalno provocirao ratne sukobe. Ali se takođe, moramo pomiriti sa jednom činjenicom – da se ideologiji ne može suditi odnosno, ne može se suditi onome što je riječ već samo onome što je djelo. Čini mi se da je u Šešeljevom slučaju prevagnulo ovo drugo stanovište da se radi o verbalnom, a ne i o konkretnom zločinu. Ali ako je zaista u pitanju neka pravda i ako bi se u toj kategoriji moralo razgovarati onda ipak treba imati na umu da je taj čovjek više od deset godina proveo u istražnom zatvoru i da je samim tim on, na neki način, kažnjen i bio odgovoran za ono što se desilo kasnije.

RSE: A o posljedicama za region?

Rastoder: Pazite, ovdje treba posmatrati problem sa sljedećeg stanovišta: da je presuda Šešelju bila osuđujuća onda bi implicite ta presuda značila i zabranu Srpske radikalne stranke (SRS) kao političkog subjekta na političkoj sceni Srbije. Ovako se desilo da je presuda došla uoči izbora u Srbiji i da će ona, u svakom slučaju, biti vjetar u leđima samom Šešelju. Što opet, sa stanovišta regiona, može da znači reaktuelizovanje nekih priča i ideja za koje smo mislili da su iza nas. Tako da je teško sad pretpostaviti koje će konkretne posljedice biti. Ali je jedno sigurno – da će Šešelj ovakvom presudom pokušati politički da poentira na činjenici i na sljedećim izborima u Srbiji, tvrdeći da je on žrtva međunarodne zavjere koja je bila uperena protiv srpskog naroda i srpske ideje kao takve. I činjenica je da je Haški sud, vjerovatno krajnje nenamjerno, na neki način, reaktuelizovao i oživio ideju ‘velike Srbije’.

1...844845846...902Stranica 845 of 902