Radnici firme Bihor nastavili su danas postavljanje ivičnjaka u centru Petnjice pored maketa Tref i time iskoristili lijepo vrijeme za ovo doba godine.
Ulice u centru su i dalje prekopane i to predstavlja problem za građane. NIje poznato kada će se nastaviti ostali radovi.
,,Rad Jedinice za hitnu medicinsku pomoć Petnjica će biti dodatno unaprijeđen nabavkom novog sanitetskog vozila sa opremom, moje sugrađanke i sugrađani će imati bolji kvalitet zdravstvene zaštite
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Masakr u Šahovićima predstavlja jedno od najmračnijih poglavlja crnogorske istorije, događaj koji je sistematski zatiran iz kolektivnog pamćenja. U noći između 9. i 10. novembra 1924. godine u tišini koja je prikrivala krvavi osvetnički pohod, bez milosti je izvršen masakr nad bošnjačko-muslimanskim stanovništvom u Šahovićima. Ma koliko istina bila bolna, surova, jeziva i porazna, kao intelektualac, pisac a prije svega kao čovjek, osjećam moralnu obavezu da se osvrnem na sto godina od stradanja i nevino prolivene krvi nad našom braćom muslimanima – Bošnjacima. Jer kako reče dr Šerbo Rastoder a i zapisa sa drugim autorima u dva toma “Zločini nad Bošnjacima Sandžaka u XX vijeku”, ne možemo i ne smijemo da ćutimo pred nepravdom koja je toliko dugo ostala bez odgovora. Povodom 100 godina od pokolja u Šahovićima (1924-2024), ne želim da ćutim u ovom VREMENU NEVREMENA. Želim da skinem teret prošlosti sa svakog časnog Crnogorca i onih časnih Srba koji su svjesni da ovakvi zločini i tragedije nisu samo bolni na životima i dušama ubijenih, već i na savjesti onih koji nose breme prećutkivanja.
Zločini poput onog u Šahovićima ne smiju ostati prećutani jer su duboko utkani u istoriju stradanja i progona jedne nacije–Bošnjaka-muslimana. Ovaj pokolj nad nevinim dušama, izveden najbrutalnijim metodama ubijanja, klanja, pljačkanja i otimanja imovine, progonom stradalih od Sandžaka pa do dalekih obala Turske i gorovite Bosne, ne smije biti zaboravljen. Mora se čuti i moj vapaj, moj krik u odbrani prije svega ljudskih i temeljnih vrijednosti iz poštovanja prema mojoj braći – prema svakom nevinom čovjeku čiji je život bio bespravno oduzet. Zločin u Šahovićima je zločin nad ljudskošću a ćutanje o njemu samo produžava taj grijeh. Jer, kako ćutanjem nevine žrtve ubijamo po drugi put, nemilosrdno i bez izgovora.
Mi Crnogorci, koji se tako osjećamo, pišemo i živimo, moramo imati snage da se suočimo sa prošlošću i poklonimo pred sjenama nevinih žrtava stradalih u Šahovićima 1924. godine. Zločin koji je počinjen nad Kolašincima, Mekićima, Drpljanima, Hadžibulićima, Kolićima, Kalićima, Hotima, Hasićima, Alomerovićima, Mušovićima, Kovačevićima, Hamzićima i mnogim drugima, ostao je rana koja krvari i danas. Naša je dužnost da se ne povučemo u ćutanje jer, kako Fridrih Niče jasno upozorava, ćutanje pred zločinom nije ništa drugo do izjednačavanje sa njim. Zločin je veći kada se o njemu ćuti, a mi kao narod koji se ponosi svojim identitetom ne smijemo dozvoliti da upadnemo u zamku negacije, kao što to čine oni koji skrivaju sopstvenu prošlost, prećutkujući zločine i stradanja.
Niče u svojoj filozofiji dotiče duboke istine o ljudskoj prirodi i njenoj tamnoj strani, ukazujući na povezanost između okrutnosti i kulture. Njegove reči „Gotovo sve što zovemo višom kulturom počiva na produhovljenju i produbljenju okrutnosti“ osvjetljavaju kontradikciju u srcu civilizacije – dok se čovječanstvo kreće naprijed, dok stvaramo kulture, umjetnost i sistem vrijednosti, okrutnost se često ne umanjuje, već samo prerušava u nove oblike. Niče dalje ističe da „ona divlja životinja nije umrtvljena, već cvjeta i obogotvorila se.“ Okrutnost, kako nam kaže, nije iskorijenjena, već je preoblikovana u sofisticirane, društveno prihvatljive manifestacije, što se može viđeti i u tragedijama poput Šahovića.
Tragedija Šahovića otkriva surovost koja nije samo fizička već i moralna, jer je pogubna šutnja koja je uslijedila produžila agoniju žrtava. Ono što Niče naziva „bolnom slašću tragedije“ ukazuje na to da zločini ne samo da nanose patnju, već na neki izopačeni način, omogućavaju onima koji ih čine ili prećutkuju da nađu neku vrstu perverznog zadovoljstva – bilo u moći, bilo u ignorisanju tuđih stradanja. Ova analiza Ničeove misli pruža uvid u dubinu ljudske okrutnosti i njenu neraskidivu vezu sa kulturom, podsjećajući nas da moramo biti budni pred istorijskim zločinima, jer, kako on ističe, postoji “obilan, preobilan užitak i u sopstvenoj patnji, u sopstvenom činjenju sebe patećim.”
Suočavanje sa prošlošću nije samo moralna obaveza, već i ključ za naše buduće postojanje. Ukoliko dopustimo da ćutanje prekrije istinu o Šahovićima, mi sami postajemo saučesnici u tom zločinu. Ničeova filozofija nas upozorava da ne smijemo dozvoliti da ta „divlja životinja“ u nama preživi u oblicima prećutkivanja i negacije. Okrutnost je, prema Ničeu, skrivena u korijenima naše kulture, ali upravo zato, mi imamo odgovornost da je osudimo, prepoznamo i spriječimo da se ponavlja. Zato, moramo jasno i glasno kazati: NIAKD VIŠE. Ne samo zbog onih koji su nevini stradali, već i zbog nas samih, kako ne bismo postali ta divlja životinja koja svoje zločine prikriva plaštom kulture i civilizacije.
Draga braćo i prijatelji Muslimani-Bošnjaci, molim vas, oprostite nam za sve naše zablude, za sve naše ćutanje, za svaki naš promašaj. Danas stojim sa vama u molitvama-dovama, dijeleći isti teret i isto stradanje. Bol koji vi nosite, bol vaših izgubljenih života, razorenih ognjišta i domova, danas osjećam i JA. Oprostite nam za decenije ćutanja, za decenije u kojima smo okretali glavu, dok ste vi trpjeli stradanja. Oprostite, jer u tom ćutanju smo izgubili svoju ljudskost, dok ste vi gubili svoje bližnje i svoj mir. Arapska poslovica nas podseća na dubinu ljudske tragike: “Čovjek može podnijeti i najteže bolove, ali vrhunac njegove tragike skriven je u času, kad gubi masku, a ne može da je zamijeni drugom, i prisiljen je da živi go.” U tom času gubitka maske, čovek je suočen sa suštinom svog bića. Sve lažne maske, sva opravdanja nestaju i ostaje samo gola istina, nepodnošljiva i neumoljiva. Danas, mi gubimo te maske pred vama. Više nema opravdanja za naše ćutanje, za naše nečinjenje. Ova poslovica nas opominje da je najveća bol ona koju osjećamo kada nas vlastiti izbori i propusti naćeraju da se suočimo sa sobom, bez lažnih izgovora i još lažnjih maski ,,demokratije”.
Gubitak maske je trenutak u kojem se ogoljuje naša ljudska odgovornost. Nema više skrivanja iza istorijskih okolnosti, političkih previranja ili lažnih neutralnosti. Goli pred istinom, moramo se suočiti sa tim da nismo učinili dovoljno da vas zaštitimo, da smo predugo ćutali dok ste vi stradali. I upravo u tom gubitku maske dolazi prava tragedija – ne možemo je zamijeniti drugom. Ostajemo suočeni sa stvarnošću naše krivice i naše odgovornosti.
Ovaj zločin, iako tako obiman u svom monstruoznom obimu, ostao je “prećutan” decenijama, nikada predstavljen na stranicama istorijskih udžbenika, ignorisan od strane nauke i zaboravljen od strane mnogih. Ćutanje o tragediji Šahovića bilo je toliko sveprisutno da se činilo kao da se događaj nikada nije ni desio. Ipak, prvi koji je o tome javno progovorio bio je Milovan Đilas, koji je u svojoj knjizi “Besudna zemlja”, objavljenoj na engleskom jeziku 1958. godine, skrenuo pažnju na ovaj strašni događaj i prekinuo zavjet ćutanja. Đilasov glas bio je prvi odjek istine u moru zaborava. Njegovo priznanje u “Besudnoj zemlji” otvorilo je put ka osvrtu na prećutanu istoriju, ali taj put je ostao nedovoljno istražen i u velikoj mjeri zanemaren do današnjih dana. Nakon masakra, ime mjesta Šahovići je izbrisano sa geografskih karti i zvaničnih spisa – selo je preimenovano u Tomaševo. Ova promjena imena simbolizovala je namjeru da se trajno izbriše svaki trag bošnjačkog prisustva, kao i istorijsko pamćenje koje je vezivalo narod za taj kraj. Promjena imena Šahovića u Tomaševo bila je završni čin nasilja, kojim su se dodatno zatrovali temelji sjećanja i kolektivne identifikacije stanovništva koje je nekada živjelo na tim prostorima. Na taj način, brutalnost masakra nije ostala samo fizička – već je postala i duhovna, duboko ukorijenjena u simboličkom uništavanju svega što je podsjećalo na Bošnjake-muslimane u Šahovićima.
Zato, danas stojim pred vama, draga braćo i prijatelji, Bošnjaci-muslimani bez maske, svjestan svoje nemoći da izmijenim prošlost, ali sa nadom da će naše kajanje i molitve-dove barem delimično zacijeliti rane. Oprostite nam naše ćutanje, jer je ono bilo saučesnik vaših stradanja. Taj crni dan, kad su nevini pali pod udarom nepravde, ostao je uklesan u našu istoriju, poput ožiljka koji se ne može zaboraviti, čak i ako oprosta ima. Jer oprost, ako i dođe, ne može izbrisati tragove bola i patnje, niti vratiti izgubljene živote. Ožiljak će zauvijek ostati tu, kao podsjetnik na nepravdu koja je počinjena i na dužnost koju imamo da se sjećamo da govorimo da pravdu tražimo, ma koliko bila daleka. U trenucima i vašeg i mog bola nastala je sljedeća pjesma.
ŠAHOVIĆI 1924
Na poljima đe je Bošnjak stajao tuga
poput vjetra suze nosi u tišini zemlje
bol ječi ispod svakog kamena zločin kosi.
Crni novembar gavranovi kleti
grakću nad jamom prkosa
krvave ruke istorije se prepletoše
nemoćni da se brane
padali su tiho dok crni kosači slave.
Šahovići krvavih tragova prokletstvo
utkano u goru crnu duše nevinih uzdižu se
traže nedostižnu pravdu.
Krv tiha nikad oproštena
u korijenu svakog ljiljana što cvjeta sjenke
prošlosti šire krila nebo pamti slavu šehida.
Jedan mezar jedan život ubijeni
pokopana istina bolna prećutana dova
je tvoja ruke se pružaju ka vječnosti.
Šahovići zemljo bola
dok duša plamti i pamti krvavi trag
neka vjetrovi nose tvoje ime u daljine
da više nikada ne padne takav mrak.
Težak je Bošnjače prkos i prezir
zato svoje stihove uveži
teško je Bošnjače al prkosi i dalje
svaka tvoja rana
neka bude zastava pravde.
Dana 8.11.2024. godine potomci, rodbina i prijatelji okupili su se kod spomen-ploče šehida Petnjice kako bi odali počast i prisjetili se onih koji su položili svoje živote u borbi za pravdu i slobodu. Okupljeni u dostojanstvenoj tišini, uz dove, stihove i riječi sjećanja, iskazali su duboko poštovanje prema nevinim žrtvama.
Iako je od njihove tragične likvidacije prošlo 83 godine, Petnjičani ih nisu zaboravili. S ljubavlju, poštovanjem i dubokom zahvalnošću čuvaju uspomenu na svoje ljude i plemenite vrijednosti koje su te nevine žrtve simbolizovale.
U ime organizacionog odbora prisutnima se obratio Elmir Muratović, koji je rekao: „Na ovom petnjičkom mezarluku, smještenom u blizini mjesta gdje su petnjički šehidi položili svoje živote, imam izuzetnu čast da vas sve poselamim i srdačno pozdravim. Ovdje, gdje se širi miris duhovnosti i poštovanja, želimo se zajednički prisjetiti nevinih žrtava koje su svoje živote dali za našu slobodu i budućnost…“
Mlada Petnjičanka, pjesnikinja Elvisa Latić, nadahnuto je pročitala svoju prelijepu pjesmu. Dio te pjesme, koji ćemo sada podijeliti s vama, odražava snagu i ljepotu duha naših ljudi:
„Pitaju me
Ko mi obasjava život
A misle da je to Mjesec
Ili neka planeta
Jupiter ili možda ipak Mars
Pitaju me kako znam
Koje su životne staze ispravne
I dali koristim mliječni put…“
Skupu se obratio istaknuti književnik Reho Ramčilović, rekao: „Važno je, da se sjećamo petnjičkih šehida, da ih ne zaboravljamo jer su prolili krv i dali svoje živote za naše bolje i sretnije dane…“
Za ovu priliku, pjesnik Ramčilović je s posebnim emocijama pročitao svoju pjesmu „Šehidi Petnjice“, čiji stihovi odražavaju duboko poštovanje i sjećanje na nevine žrtve.
„Šehidi Petnjice
izgubiše život svoj
Za čast,
obraz
za odbranu Bihora svog…“
Skupu su prisustvovali podpredsjednik opštine Petnjica Sevludin Šabotić i glavni imam petnjičke džamije Armin Korać koji je rekao:
„Okupili smo se ovdje, u ovoj maloj, ali vrlo svjesnoj skupini, skupini koja ima svijesti koja zna šta je dobro a šta je loše. Koja zna da cijeni ono što je bilo i koja zna da vrednuje ono što će biti…
Neka je šehidima našim vječiti rahmet, nek im Allah podari lijepi dženet, nek nama Allah podari bolju pamet i bolju svijest, neka nam Allah podari svako dobro…“
Na kraju su prisutni zajedno proučili dovu za šehide Petnjice.
J A V N I P O Z I V
Caritas Crne Gore poziva mlade od 18 do 35 godina za učestvovanje u Boot campu koji je namijenjen pokretanju privatnog biznisa ili socijalnog preduzeća u okviru programa „YourJob”.
Završen je još jedan festival, 14 -ti po redu – “Dani bošnjačke kulture u Luksemburgu” u organizaciji udruženja “ZK Bihor”. Pažljivo odabrane učesnice i učesnici bili su na visini zadatka. Brojna publika sa punom pažnjom pratila je promocije, panel-diskusije, nastupe pjesnika, muzičare, folklor…
Piše: Faiz Softić
U organizaciji udruženja „ZK Bihor“ iz Luksemburga, u večernjim satima 27. oktobra ove godine, spuštena je zavjesa na tradicionalni, 14. po redu, festival „Dani bošnjačke kulture u Luksemburgu“. Festival je trajao dva dana, ali pripreme za festival počele su mnogo ranije, još početkom septembra mjeseca, pa je bilo dovoljno vremena da se odaberu istinski vrijedni stvaraoci i poslenici kulture iz Crne Gore, regiona i Evrope.
Prije zvaničnog otvorenja festivala, u prostorijama udruženja, članice ZK Bihor priredile su bogatu bihorsku sofru sa delicijama iz široke lepeze bihorskog kulinarstva.
Vrijedne članice ZK Bihor
(Bajra Kijamet, Selma Muhović, Armina Halilovič, Dževahira Halilović, Ifeta Šabotić, Meliha Agović, Elvira Šabotić)
Poslije ručka otvorena je izložba slika bihorskog i crnogorskog slikara Faika Fara Cikotića koji je kao gost festivala, zajedno sa svojim slikarskim platnima, doputovao iz Crne Gore.
Izložbu su, uz vrlo prigodnu besjedu, otvorili Faiz Softić i Esko Halilović.
U maniru vlikih majstora realizma i realističkog prikaza, Cikotić preko zavičajnih motiva na svojim platnima poetički nadahnuto prikazuje zavičaj, njegove ljude i pejsaže, džamije i kuće, dočaravajući zavičajnu idilu nesvakidašnjom punoćom boja u čijim se kontrastima igrokazno očitava duhovni habitus bihorskog čovjeka u njegovoj srođenosti sa svijetom prirode i svijetom života.
Esko Halilović i autor – Faro Cikotić
(otvaranje izložbe)
Kao i svke godine, u velikoj Sali Centra za kulturu grada Rumelanža, na samom početku, predstavila se folklorna sekcija udruženja i pokazala da je dorasla za velike smotre ovoga tipa i van granica zemlje u kojoj djeluje. Poslije njihovog nastupa koji je na noge podigao prisutne u prepunoj sali, moderator programa Hamdija M. Rastoder, najavio je predstavnike ambasada Crne Gore i Bosne i Hercegovine u Belgiji i Luksemburgu, otpravnicu poslova u Ambasadi Crne Gore – Suzanu Bošković i Nj. ekseleciju, ambasadora Bosne i Hercegovine Erola Avdovića.
Da rijeka Drina nikad više ne bude crvena
Ambasador Avdović se osvrnuo na identitet Bošnjaka, a govorio je i o prekograničnoj saradnji u okviru promoviranih EU interesa, kao i o odličnoj saradnji Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Otpravnica poslova ambasade Crne Gore u Briselu Suzana Bošković zahvalila se za nesebičnu pomoć koju je ovo udruženje pružilo građanima Crne Gore tokom petnaestogodišnjeg postojanja, i posebno naglasila važnost festivala kulture, te drugih aktivnosti koje su plod ovog udruženja. Oboje su istakli značaj dobrih susjedskih odnosa dvije države bez otvorenih pitanja i sa istim evroatlanskim stremljenjima.
Suzana Bošković
Ambasador Avdović je apostrofirao i važnost rijeke Drine (najduže bh. rijeke sa 346 kilometara) koja nastaje u Šćepan Polju od crnogorskih rijeka Tare i Pive, dotičući neke nezaobilazne historijske konotacije uz viziju da nas i ta rijeka treba odvesti u zajedničku evropsku političku budućnost. Neka to bude istinski modra rijeka, lijepa i prkosna od sna. Tirkizno zelena i nikad više crvena – zaključio je Avdović.
Jedan broj članova ZK Bihor sa ambasadorom Avdovićem (stoji, šesti slijeva) i gostima – učesnicima festivala.
Predsjednik Hajdarpašić zvanično otvorio festival
U svom obraćanju prilikom zvaničnog otvorenja festivala, poslije pozdravnih riječi i riječi zahvalnosti – Remzija Hajdarpašić, predsjednik UO ZK Bihor je naglasio:
Festival Dani bošnjačke kulture u Luksemburgu nastali su po uzoru na manifestaciju Sehara bošnjačke kulture u organizaciji Bošnjačkog nacionalnog vijeća Crne Gore. Nažalost ta je manifestacija davno ugašena a naš festival i dalje traje – rekao je Hajdarpašić, te na kraju svog pozdravnog govora naglasio: Živimo u vremenu nevjerovatnih zločina pred kojima normalnom čovjeku zastaje dah. Pred našim očima stradaju djeca Palestine, Jordana, Libana, Ukrajine… Pa se jednostavno čovjek zapita – ima li se smisla baviti kulturom u ozračju ratova i zločina? Ima, jer su festivali kulture bijeg iz krvi i primitivizma koji nam serviraju razne vođe bolesnih nauma.
Proglašavam otvorenim festival Dani bošnjačke kulture u Luksemburgu! Neka poteku riječi razuma i topline! – zaključio je predsjednik Hajdarpašić.
Plodovi širokog polja kulture
Luksemburškoj publici, mahom doseljenicima iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine, svojim stvaralaštvom, osim gore pomenutih, predstavili su se: književnik, publicista i književni kritičar Vlatko Simunović iz Crne Gore; dr Sait Šabotić, profesor istorije iz Crne Gore; Mr Esko Muratović, profesor filozofije iz CG; Atvija Kerović, direktor IK „Almanah“ iz Podgorice, porf dr Edin Jašarović, Carla Lucarelli i Nathalie Renvaux, pjesnikinje iz Luksemburga, kao i Lambert Schlechter, koji je između mnogih svjetskih jezika preveden i na bosanski; Dino Burdžović, pjesnik iz Crne Gore sa adresom u Njemačkoj, dobitnik mnogih književnih priznanja u Crnoj Gori i regionu i čija knjiga poezije „Rifat“, sedmo izdanje, uskoro izlazi iz štampe; Sead Ramdedović, crnogorsko-luksemburški književnik; Faiz Softić, književnik koji podjednako pripada Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Luksemburgu.
Od Hazana do zvijezda
Bila je ovo tema za razgovor sa dr. Saitom Šabotićem, koji je nedavno doktorirao istorijske nauke i naslov je jasna aluzija na put od njegovih rodnih Hazana do akademske titule doktora nauka.
Strah od imena
Sead Ramdedović iz Luksemburga, rođen u Crnoj Gori, nedavno je objavio roman „Strah od imena“ koji je od recentne književne kritike ocijenjen visokom ocjenom, a kod publike toplo primljen. Na ovom festivalu imao je svoju prvu promociju gdje je od strane promotera Dina Burdžovića, Atvije Kerovića i Remzije Hajdarpašića, najavljen kao novo značajno djelo u bošnjačkoj književnosti.
Atvija Kerović, direktor IK „Almanah“ koja je i izdala ovaj roman naglasio je kako je ova izdavačka kuća, tokom trideset godina svoga postojanja brižljivo odabirala naslove koje će objaviti, vodeći računa o kvalitetu i vrsti književnog teksta.
„Tako je bilo i ovaj put i cijela ekipa koja se brine o izdavačkoj produkciji bila je saglasna da ovaj roman dođe pod krov naše kuće“ – rekao je Kerović.
Slijeva: Burdžović, Kerović, Ramdedović, Hajdarpašić
Očuvanje bošnjačkog kulturnog identiteta
Autor knjige Arhaika Bihora – jezički ethos za čovjekov logos profesor Esko Muratovića, pored ostalog kaže:
„U svojstvu očuvanja bošnjačkog kulturnog identiteta kroz jezik, jezičke dubine i izrecivosti njegovog karaktera, njegove posebnosti, vođen sam time da predstavim jezički ethos Bihora i bihorskog čovjeka, koliko u svojstvu jezičko-kolektivnog brušenja duha zajednice, toliko u reflektovanju povijesno-jezičko-kulturoloških moći stvaranja jezičkih leksema, idioma i termionologije kao izraza individuacije narativno-izrecivog osjećaja za osmišljavajuće posredovanu etičku spoznaju svijeta i moralnu samospoznaju sebe u tom svijetu.“
Slijeva: prof. dr Edin Jašarović, mr. Esko Muratović, dr. Sait Šabotć i Vlatko Simunović
Prof. dr. Edin Jašarović iz Crne Gore koji je osim što je bio jedan od promotera knjige mr. Eska Muratovića „Arhaika Bihora – jezički ethos za čovjekov logos“, vrlo nadahnuto i nadasve znalački govorio o izazovima kulturnih politika dijaspore u Zapadnoj Evropi.
Kad su gorjele božje kuće
Obraćajući se povodom obilježavanja 30-to godišnjice od osnivanja i početka rada “Almanaha” i promocije knjige Huseina Bašića “Kad su gorjele božje kuće”, istoričar dr Sait Š. Šabotić je, između ostalog, istakao: „Čini nam se pristojnim reći da je knjiga Huseina Bašića, „Kad su gorjele božje kuće“, zapravo otvorila put za ohrabrujuće prosvjetljenje onima koji su imali sluha da razumiju metaforu i da razluče razliku između života i smrti, između istine i neistine, između dobra i zla.
Slijeva: mr Esko Muratović, Atvija Kerović i dr Sait Šabotić
Profesor Muratović je takođe iznio i svoje impresije o knjizi zbirke pjesama Kad su gorjele Božije kuće, jednog od najznačajnijih bošnjačkih književnika na našim prostorima Huseina Bašića. Prema viđenju Muratovića, ona predstavlja pjesnikov duboko ličan, emotivan doživljaj, traumatično proživljavanje zlog vakta i zemana unutar kojeg se posebnom pjesnički-meditativnom refleksijom prikazuju ratna dešavanja devedesetih godina prošlog vijeka, obilježena krvavom dramom na prostorima bivše Jugoslavije. Između ostalog, u svom prikazu Muratović kaže: „U punoći višestrukih značenja Bašićeve poezije obitava aura mnogoznačnosti i tajanstva svijeta, koja mu služi da se zagledamo u dubine sopstva i smislenosti postojanja, što njegovim pjesmama daje dubinu simboličkog naboja, sa razvidajuće slojevanim značenjima čiji nas eho vraća novoj pro-misli čitanja, onog iznova-osvješćujućeg dejstva.“
Homer sa Obrova
Poznati crnogorski novinar, pisac i publicista promovisao jee knjigu „Avdo Međedović – pjesnik priča“. O knjizi su govorili dr. Sait Šabotić i književnik Dino Burdžovic. Ovom knjigom Simunović je vrlo jasno rasvijetlio lik i djelo poznatog Avda Međedovića, usmenog pjesnika, Homera sa Obrova kako su ga nazivali mnogi koji su proučavali njegovo djelo.
Slijeva: Burdžović, Simunović i Šabotić
Pjesnički vatromet
Posljednja programska tačka ovog festivala bila je „Pjesnički vatromet“ a stihove su govorili: Lambert Schlechter, Vlatko Simunović, Nathalie Renvaux, Elma Kajević, Dino Burdžović, Carla Lukarrelli i Faiz Softić, koji je ujedno bio i moderator ovog programskog segmenta.
Elma Kajević
Lambert Schlechter
Čitanje stihova pratio je Sead Muslić na gitari, a oba dana predstavio se i profesor muzike Dino Ajdarpišić, virtuoz na trombonu.
Dino Ajdarpašić
Ni ovaj festival nije prošao bez učešća folklorne sekcije ZK Bihor koju vrlo uspješno predvodi Džemal Skenderović.
Voditelj programa, kao i svih prethodnih godina, bio je Hamdija M. Rastoder, dok se na luksemburškom jeziku publici i gostima obratila i Amela Skenderović.
Amela Skenderović u društvu djevojaka folklorne sekcije ZK „Bihor“
Kenan Muhović, jedan od najboljih igrača folklorne sekcije ZK Bihor i atrakcija festivala
Pošto je, u velikoj opštinskoj sali Centra za Kulturu opštine Rumelanže, u večernjim satima, spuštena zavjesa na 14-ti festival „Dani bošnjačke kulture u Luksemburgu“ uslijedila je zajednička večera i druženje učesnika festivala i aktivista ZK Bihor – organizatora festivala.
Nek živi udruženje „ZK Bihor“ iz Luksemburga i svi njegovi članovi i simpatizeri – čulo se od mnogih posjetioca na kraju dvodnevne manifestacije o kojoj će se pričati i prepričavati.
Idemo dalje!
*******************************************
DUH BOŠNJAČKOG NARODA
Po povratku u Crnu Goru prof. dr Edin Jašarović, dekan fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, poslao nam je svoja zapažanja a propo festivala:
Moje učešće na „14. Danima bošnjačke kulture u Luksemburgu“ prevashodno ću i najviše pamtiti po dobrom prijemu programa promocije knjige koji smo imali kod publike i okupljene zajednice Bošnjaka u organizaciji Zavičajnog kluba „Bihor“ i na kojoj smo promovisali jednu veoma interesantnu monografsku i antropološku studiju Eska Muratovića pod nazivom „Arhaika Bihora – jezički ethos za čovjekov logos“.
Ova kritička studija koja u centar svog istraživanja postavlja jezički ethos koji proizilazi iz specifične kodifikacije bihorske leksikografske, dijalektološke, frazeološke i govorne prakse upućuje na potrebu čuvanja jezika i rječnika ovih krajeva kao najznačajnijeg medijuma transponovanja znanja, moralnosti i sabura koji je danas neophodno prenijeti i približiti mlađim generacijama. I to posebno onim koji su zbog različitih društvenih okolnosti, svojih ličnih porodičnih istorija, ali i najčešće moranja i nužnosti opstanka danas nastanjeni svojim velikim dijelom u dijaspori. Susret sa tim ljudima danas u Luksmburgu predstavlja fascinantan događaj za svakoga koji u nejverici može razumijeti da je je natpolovična većina ove crnogorske zajednice, a ako ne i osamdeset procenata našla svoje mjesto u vojvodstvu Luksemburga, te dijelom u maloj opštini Rumelaža koji je za potrebe 14. Dana bošnjačke kulture u Liksemburgu gostoprimljivo dočekao mnogobrojnu zajednicu Bošnjaka u svojem predivnom centru za kulturu.
Na ovoj manifestaciji pored sjajnih programa promocije knjiga i publikacija u izdanju Almanaha na kojima su govorili moji prijatelji Vlatko Simunović i Sait Šabotić, mogli smo ispratiti i druge vidove promocije bošnjačke kulturne baštine koja vrednuje različite oblike kulturnih izraza i nasleđa kao što su: folklorne igre, pjesničko umijeće (sa međunarodnim učesnicima), slikarstvo, gastronomiju, književnost i muziku. Ali možda i najupečatljivi trenutak u razumijevanju značaja ove manifestacije je upravo moguće sagledati kroz njeno vrednovanje okupljene zajednice Bošnjaka. Naime, tek kada zagrebete i zavirite u unutrašnjost ove zajednice onda možete dobiti potpuni uvid u ono što duh bošnjačkog naroda u toj udaljenoj zemlji čini ponosnim i apsolutno autentičnim u odnosu na sve crnogorske zajednice van matične zemlje. Prvo što vas dočeka je nemjerljivo gostroprimstvo baroknih proporcija i ljudska toplina koja je nesavladiva i neposredna isto toliko koliko i njihova živa sjećanja i ljubav koji osjećaju prema svom Bihoru.
U takvom osjećanju i emociji tokom drugog dana boravka imao sam privilegiju i čast da govorim i na jednu veoma zanimljivu temu koja se ticala: Izazova kulturne politike dijaspore u Zapadnoj Evropi. Na ovom tematskom panelu pokušali smo da odgonetnemo šta su to današnji izazovi povezivanja i transponovanja kulture i baštine bošnjačkog naroda u dijaspori uzimajući u obzir da ovaj tip manifestacije iz godine u godinu u organizaciji zavičajnog kluba „Bihora“ poprima obrise i prerasta u jedan od najznačajnijih događaja u kulturnoj diplomatiji van granica Crne Gore kada se u obzir uzmu broj uključenih aktera i svi ostali programi koje ova organizacija u kulturi realizuje tokom godine.
Sa ovoga tematskog panela pokušao sam da dam neke konkretne preporuke za dalje produbljivanje odnosa i definisanje programa koji mogu biti prijemčiviji novim generacijama mladih koji žive u Luksemburgu imajući u vidu njihovu veoma dobru i već sada značajnu ulogu u sitemu javne uprave kako na državnom, tako i na lokalnom nivou Luksemburga. Ta njihova uloga i iskustvo je garant održanja bošnjačke zajednice u dijaspori, koja uliva povrenje da će snažna veza sa Crnom Gorom nastaviti da se produbljava i osvješćuje sa nivoa nekih novih poveznica i da će kultura Bošnjaka i dalje snažno doprinositi identitetu i reprezentaciji i biti na ponos čitave Crne Gore.
Zato na kraju ovog kratkog prisjećanja na moje iskustvo i posjetu osjećam i potrebu i želju da se iskreno zahvalim organizacionom timu festivala na čelu sa Faizom Softićem koji je realizovao 14. Dane bošnjačke kulture u Luksemburgu, kao i da izrazim svoje najiskrenije zadovoljstvo što sam imao prilike da svjedočim da je ta zajednica u okviru Zavičajnog kluba „Bihor“ ujedno i najbolja ambasada Crne Gore koju imamo u svijetu.
Vanr. prof. dr. Edin Jašarović
