Proljeće je u jeku, ono što možemo čuti često ovih dana to su poljoprivredne mašine koje užurbano rade na njivama kako bi se obezbijedilo i pripremilo tlo za proljećnu sjetvu.
Sve više mještana Petnjice se okreće poljoprivrednoj proizvodnji i ratarstvo. Poljoprivrednik Salem Smailović iz Paljuha bravi se ratarstvom već dugi niz godina, trenutno ima zasade heljde i pšenice u planu mu je da od jeseni zasadi i speltu, drevnu žitaricu. On je istakao za nas portal da i pored toga što je u poznim godina, on ipak ne odustaje, zadovoljan je prošlogodišnjim prinosima i imao je usjeve pet različitih žitarica.
,,Radove i pripreme zemljišta za sjetvu smo završili. Očekujemo da će biti rodna godina, malo je ovaj snijeg i hladnoća početkom aprila zaustavila vegetaciju, ali nadoknadice se.
Na svom posjedu imam zasađeno oko 25 ari ječma, dok planiram sredinom maja da zasadim 66 ari heljde, jer je to žitarica od koje se može lijepo zaraditi. Takođe u jesen planiram da posijem speltu, žitarica koja se uzgaja od 5.000 godina prije nove ere od bronzanog doba pa sve do srednjeg vijeka i predstavljala je važnu životnu namirnicu širom Evrope” saopštio je Salem Smailović.
Mart i april su idealni mjeseci za sadnju raznih kultura. U plastenicima se već pojavljuju prve sadnice paradajza, paprike i krastavaca, dok se na otvorenom seju spanać, grašak, šargarepa i luk.
U okviru projekta „Farmerske škole na otvorenom“, međunarodna organizacija FAO u saradnji sa udruženjem Farmeri sa Bihora poziva sve zainteresovane građane, posebno lokalne poljoprivrednike i proizvođače, na stručno predavanje koje će se održati u srijedu, 16. aprila sa početkom u 12 časova u Skupštinskoj sali Opštine Petnjica.
Farmeri sa Bihora
Tema predavanja je „Agrotehničke mjere prilikom pripreme zemljišta za proizvodnju kabaste stočne hrane i žitarica“, a gost predavač je gospođa Dragana Lalević, profesorica na Biotehničkom fakultetu, čije znanje i dugogodišnje iskustvo garantuju kvalitetnu i korisnu prezentaciju.
Ovaj događaj je sjajna prilika za sve one koji žele da unaprijede svoje znanje o savremenim praksama u poljoprivredi, razmijene iskustva sa drugim proizvođačima, ali i da se druže i bliže upoznaju sa radom udruženja Farmeri sa Bihora.
Udruženje građana porijeklom iz Sanžaka – podružnica Petnjica, predsjednik podružnice prof. dr Fehim Korać i podpredsjednik Ismet Ramčilović, diplomirani pravnik i Odjeljenje za poljoprivredu opštine Petnjica, na čelu sa mr Adisom Ličinom, organizuju predavanje na temu:
INTENZIVNA PROIZVODNJA MLIJEKA PREŽIVARA SITNOG ZUBA (ovce i koze) I KRUPNE STOKE
Predavač je prof. dr Salko MURATOVIĆ, redovni profesor Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Moderatori će biti prof. dr Fehim Korać, Ismet Ramčilović i Adis Ličina.
Predavanje će se održati u petak, 18. aprila 2025. godine sa početkom u 11 sati u sali Skupštine opštine Petnjica
Prof. dr Salko Muratović je rođen u Beranama. Na fakultetu je bio zaposlen od 1980. godine do penzionisanja.
Koordinator je animalnih genetskih resursa ispred BiH za FAO. Naročito veliki angažman je dao u poslijeratnoj obnovi kako Instituta, tako i Fakulteta u cjelini.
Učestvovao je na međunarodnim kongresima i savjetovanjima, kao sudionik ili kao član organizacionih odbora iz oblasti ishrane. Bio je voditelj i član istraživačkog tima u 15 naučno-istraživačkih projekata. Objavio je 4 univerzitetska udžbenika. Kao glavni istraživač i rukovodilac realizirao je veliki međunarodni projekat sa Hrvatskom, Norveškom i Srbijom i Crnom Gorom koji se odnosi na status selena i kobalta na relaciji tlo-biljka-životinja, kao I nivo kontaminiranosti istraživanog prostora radio-nuklidima.
Nakon predavanja, a poslije Džume, planirana je posjeta nekoj od farmi.
“I tako”. – što bi rekao čuveni Radoš Bajić – najpoznatiji moler u susjednoj nam državi.
Farba sve čega se dotakne. I historiju. I geografiju. I kostimografiju. I pornografiju. Sve.
Zaokupljen tim poraznim mislima, koje su me preokupirele posljednjih dva dana, kao da sam satima hodao, a ne nekih stotinjak metara, pomalo zadihan stigoh do svog doma.
Prilegao bih malo, ali se bojim zaspaću, a nije pohvalno zaspat pomeđu podne i ikindije namaza.
Pozovem ti moga ahbaba, da vidim kako je sinoć prošlo telenje njegove krave. Telefon uporno zvoni već nekih destak puta, i na kraju, taman da prekinem vezu, progovori on nekim mahmurnim baritonom, kao da je na dnu neke duboke drvene kace.
“Đesi bruda”? – javi mi se nekom lingvističkom akrobacijom, koja je kao posljedica posljednih migracija sebi pronašla i obezbijedila prostor i propisno se odomaćila u našem govornom području.
“Ooo, sinoć se ono prilično oduži sa onom kravom, tako da sam pokasno legao”, nažali mi se on.
“Super što si me nazvao, ko zna kad bi se ja sam od sebe probudio”?
“Ja pomislih ne javljaš se, pa da vidim kuda si”? – odgovorih mu.
Hoćeš li ti kod mene, ili ću ja kod tebe? – upitam ga.
“Haj ti ovamo navrati, doj će mi kasnije jedan dobar prijatelj, taman da ga upoznaš. Sviđet će ti se sigurno. Misli svojom glavom. Nije od onih što redovno klimaju njome, kao neka pokvarena kvaka, kojoj je od siline natezanja pukla opruga, pa je oklebesila nadolje. I ovi pojedini naši ti dijele sudbinu tih izanđalih kvaka, natežu ih mnogi sa raznih strana, pa prije ili kasnije oni puknu i obisnu pred njima. Pa se i oni nakon nekog određenog vremena uzohole i traže naokolo, većeg slabića od sebe, koga bi oni da pritežu, gnjave i da pršte, ali još surovije nego što su oni sami to doživljavali. Takav je izgleda redosljed u toj tamo njihovoj hijerarsijskoj gradaciji”.
“Dolazim brzo” – odgovorih mu. “Samo da izvadim neke stvari iz zamrzivača i okačim malo visočije na gornju terasu, da mačke ne dohvate, pokvarit će mi se, ako ostane unutra. Napolje je mnogo hladnije nego u njemu, pošto za vraga, ni danas nema struje”.
Nakon nekih dobrih desetak minuta sam se našao ispred kuće moga dobrog ahbaba.
Domaćinski dom, u kojem, provjereno sam siguran, svako ko je sa dobrim i čestitim namjerama kročio u njega, doživio je lijepe trenutke. Bilo je i onih, ali veoma mali broj, koji su dolazili i drugačijim povodom, ali bi još brže odlazili iz njega. Pričao mi moj ahbab, kada bi vrlo brzo prozreo te njihove pokvarene namjere, napravio bi se toliko nijem i gluv da ne bi odgovarao ni na jednu jedinu riječ, već bi maherski iskulirao tog “gosta” koji je došao da nešto ispipa, da ispita, ili da prenese neku propagandu ili prospe kakvu lažu, sve sa nekim jeftinim i kvarnim ciljem. Obično su to bili stari lokalni vaćaroši ili aktivisti lokalnih političkih partija, koji su bezuspješno pokušavali da ga privole da glasove iz njegove porodice, povjeri ili najčešće proda toj nekakvoj njihovoj opciji.
“Mene ti se hoće burazeru. Sinoć mi se krava obliznila” – sačeka me ahbab na nekoliko metara ispred njegove kuće, i rukom pokaza na štalu, u kojoj od jutros hazora ima dva nova života.
“Neka bude sa velikim hairom ta prinova” – odgovorih mu.
Uz ustaljena pitanja o trenutnom zdravlju i kako sam proveo prethodni dio dana, ulazimo u štalu da vidimo te njene najnovije stanovnike. Dva mlada slabašna i nježna stvorenja tek što su zakoračili u svoj prvi dan na dunjaluku.
Oduvijek sam govorio da ni jedna životinja nije tako lijepa kao mlado tele, onako čisto, lijepo i živahno. Te miroljubive krupne grahoraste oči, sa dugačkim povijenim trepavicama ti govore sve. Ulivaju ti neku ogromnu toplinu i bezgranično povjerenje.
“Zato sam ti sinoć sa ženom ošturio ovdje u štali, moj druže. Takav ti je život nas seljaka”.
Zemljoradnja i stočarstvo su mu glavni izvor primanja, i moram priznati da se jako dobro snašao u tome, ljepota se skućio, vrijednom ženom oženio, hairli djecom obrodio i sve ko najbolje. Mnogo bolje nego ogroman broj ovih naših koji su napustili babovinu i otišli vani, “trbuhom za kruhom”, tragajući za boljim životom.
Njegova hanuma je jednom odavno pokušavala da se zaposli u obližnjoj srednjoj školi, bila iskrsla jedna slobodna i upražnjena pozicija, ali nijesu dali – odbili je, navodno prekvalifikovana za to radno mjesto. To je bilo prije nekih petnaestak godina, kad su zasnivali porodicu i nikad više.
Ima ona dovoljno hizmeta po kući, štali, po polju, sa djecom. Ovako je mnogo rahatnija.
“Živimo od našeg truda i rada, ne žalimo se. Ne zavisimo ni od koga. Nijesmo nikome muftačni”. “Lijepo smo se organizovali, djeca polako stašavaju i pristižu da nam pomažu, i šta hoćeš više”?
“Obrađujemo svoju zemlju, a uzmemo da koristimo mnogo od ovih komšija što su se raselili iz Bihora. Da imam još tridestoro govedi imao bi ih đe. – potvrdi mi ahbab. “I njima dobro što im se zemlja redovno održava i ne zarasta u korov, i meni koristi za ispašu stoke i za sijena”.
Obližnjim Hirošima sokakom, kako ga ahbab, zbog ogromnih i izraženih rupčaga iz henge naziva, približavalo se jedno omanje vozilo, koje nam nakratko skrenu pažnju sa našeg muhabeta.
“Stiže mi ovaj prijatelj koji se jutros najavio”. – reče moj ahbab polako izlazeći iz štale, dok mu se pogled još jednom osvrnu da proprati ta dva mala prelijepa stvorenja ušuškana u jednom suhom i slamom zastrtom dijelu štale, koja su ležala pored svoje umorne i brižne majke.
Srednjovječan čovjek, otprilike naših godina, ali malo krupnije đovde, zbog svoje očito preterane gojaznosti, pokušavao je nevješto da priguši svoje stenjanje dok je izlazio iz automobila. Po suncu hodio, nešto nalik onom čuvenom američkom glumcu, italijanskog porijekla Deni de Vitu, samo u XXL pakovanju. Njegovo lice mi je govorilo mnogo, ali na prvi pogled nijesam bio sasvim siguran gdje sam ga utefterisao. Nakratko sam se pribojao, da nije moja, do sada prenaglašena i jako izražena foto-memorija počela da zakazuje, ali na sreću nije. Olakšanje je donio njegov osmjeh, koji je otkrio onu karakterističnu rečiku u njegovoj gornjoj vilici, pa sam jako brzo shvatio o kome se radi.
“Jesi li živ čovječe”? – upitah ga. “Nema te sto godina”? – kratko je to izustio prije čvrstog zagrljaja.
Ahbabov prijatelj je prije nekih tridesetak godina, kao srednjoškolac, zajedno samnom bio na jednomjesečni sezonski rad u Agrokombinatu 13. jul u Podgorici, i tu smo se tih mjesec dana baš intenzivno i lijepo družili i zaradili smo neke pare, od kojih smo mogli sebe kupiti odjeću i knjige za sljedeću školsku godinu.
Ugrabili smo u nekoliko navrata onim nezaboravnim kaubojskim vozom, u društvu sa nekim mladim i stidljivim koleginicama iz južne Srbije, koje sam uz malo šmekerskog truda, vrlo brzo ubijedio da zajedno odemo do Sutomora, gdje smo se, ali ono baš prelijepo proveli, uživali i osunčali…
Nakon toga putevi su nam se razišli, on je za školom otišao u Sarajevo, a ja sam ostao u okruženju.
Prve kapi kiše, koje su se iznenada prosule iz dežurno natuštenih oblaka, su nas potjerale da brzo uđemo u ahbabov dom. Ono naše obavezno pitanje i obostrani ekspoze, gdje smo, kuda smo, šta smo i kako smo proveli tu prazninu od tridesetak godina, od našeg posljednjeg susreta, prekinuo je ahbab na njemu svojstven način: – “e, evo ti ga naš drug koji će mi pomoći da ti odgovorim, na ona tvoja teška pitanja, tamo gdje smo sinoć stali, on poznaje stvari još i bolje od mene, on to slično, kao i ti nekako kritički posmatra, i on već poodavno i neprestano burgija na tu temu”.
Ukratko mu je ahbab posložio stvari o kojima smo zadnjih nekoliko dana razgovarali, i izgleda kao da je novopridošli drugar jedva čekao da ga neko “čarne” na tu temu. Zamišljeno i lagano je započeo.
“Bolna su vam ta pitanja, u koja ste započeli čačkati, ja se natežem oko toga punih dvadeset godina, ali nemam sa kim, počeli su ljudi da me otvoreno izbjegavaju, jer im samo pričam o porazima, o pljačkama, o pronevjerama, o lupežanju, no izgleda kao da živim sa nekim slijepcima u okruženju. Izgleda kao da nikom ne smeta ova žabokrečina u kojoj smo se zarobili”?
Šta je ovo? – započinje pitanjem i osjećam da prilično ubrzava tempo naš drugar. Frontalno.
-Niko izgleda ne vidi šta se desilo sa onom fabrikom peškira na Bor, pare su dobijene iz Investiciono razvojnog fonda, na jeftinu foru da će se tu zaposliti desetine Bihoraca. Doveden je i strateški partner iz Turske. Naširoko se o tome pisalo, bilo je par puta i na drugi dnevnik. I šta se na kraju dogodilo? Fabrika radila nekoliko dana, pa još brže ugašena, radnici odjureni svojim kućama, sad to gore zjapi i ćuti zatvoreno, truhne i propada, samo dragi Allah zna šta se desilo sa mašinama. Strateški partner naravno prevaren, opljačkan, izigran, otjeran, najavio da tuži i opštinu i državu, sigurno će tražiti za to i odštetu. Neka će, ima pravo, i ja bih je tražio”.
“Iskoristili su ovi naši opštinari, ja ih zovem strvinari, političke pozicije i nezakonite mehanizme da otmu i opelješe toliki novac, nasamare građane, njih mi nije žao, pravo da ti kažem, oni su navikli, nego su nasukali i tog stranog partnera koji je uložio svoj novac. Haj ti sad natjeraj nekog našeg investitora da uleti u neki projekat sa parama, kako ne, a kamo li nekog sa strane da uloži koju paru ovdje, brale moj. Otjerali su u nepovrat investitore za sva ljuta vremena.
Vodovod Murovsko vrelo
-“Kad ste prije pominjali vodu, jeste li se sjetili da se gradski vodovod radi, već prešlo 15 godina, i još nije u funkciji, da je država u nekoliko navrata, za te namjene, slala veliki novac i ništa. Samo je za vrijeme mandata onoga nesrećnog ministra Milutina Simovića, provjerena je informacija, dobijeno preko pola miliona eura, i đe su te pare završile, Bože sačuvaj niko ne zna. Predsjednik Opštine prebacuje odgovornost na Odbor, a Odbor na predsjednika opštine i tako u krug, a ni para nema, ni vode nema”.
“Rasulo, živ mi ti”. – zaključi drugar, koji je dobrim dijelom dostigao radnu temperaturu.
-“Zamislite, još se hvale kako su uspjeli da srede kanalizaciju u centra Petnjice. Tako ga niko ne sređivao kao oni, cijevima su je samo sproveli u Popču, zamisli kanalizaciju direktno u rijeku. Dobro smo živi i prava je sreća je da se još nijesmo ošogali i ogubali, tifusom zarazili ili nekom mukom. Zamisli samo tih zlotvora. Ima li iđe na bijeli svijet, da je tako neko bezobrazno i katilski uradio.
To ti ni oni dokazani i najveći dušmani, nalet ih bilo, da ih ne pominjem, štucaće im se, sigurno nebi uradili”.
-“Bio je i onaj projekat da se uradi biljni prečišćivač u Gusare, direktno na ušću Vrbičke rijeke u Popču, tu gdje počinje Lješnica. Ludnica brate. Mjesto koje bi normalni ljudi iskoristili da osmisle i naprave neke moderne terene sa sportskim sadržajem, što je bilo idealno, da malo tu omladinu zamaju, oni tu odredili prostor za kanalizaciju. Sve naopako, sve bez ilijek normalnog, savjesnog i korisnog razmišljanja. Slovenci dali pare za taj projekat, tu su još tad iskopane neke rupe i postavljena neka folija, i to stoji tako i propada”.
“Ništa ni od tog projekta.
“Neko je opet uzeo te pare”? A kolektora otpadnih voda nema ni u snovima. Bruka.
Biljni prečišćivač u Gusarama
Slušam prijatelja, kako li ga poštenski veze, ni slučajno ga ne bih smio prekinuti, pogano se zaletio.
Ovaj im se opizmio i pravo nameračio.
-“Ljudi, pa čuli ste i za ono arheološko nalazište “Torine” u Radmanskoj klisuri, jedno vrijeme je bila senzacija samo pričati o tome. U normalnoj državi bi se, vjerovali ili ne, stotine miliona eura od turista zaradilo, samo od tog projekta. To bi bila atrakcija na ovom dijelu Evrope. Ne bi mogli od znatiželjnih ljudi iz cijeloga svijeta tu da se razminemo. A ovaj naš predsjednik nešto muljao sa nekim čovjekom iz Ličina, pa tuda bagerima kopali neke puteve, razrovali okolo sve živo. Zamisli ti te ludorije, po sred arheološkog nalazišta kopati bagerima put, od Kožara, preko izvora Mačkovica pa do Pecka. Glupost koja i njih same prevazilazi, za medalju su. Naježim se kad pomislim da su tu pronašli groblje nekih prastanovnika od 2500 godina prije nove ere, i da su tu neki skeleti i posmrtni ostaci, koji su na miru počivali, sve dok ih ovi naši nijesu otkrili, i mašinama to groblje zdrobili. Kasnije se kroz narod protnula priča, da je izvjesno gore sakriveno veliko zlato, pa išli ljudi da ga traže. Kopali, palili, uništili sve.
Boleštine bijedne”.
Radmančica – Torine
“Bogu zaplakati, to je groblje tu spokojno počivalo punih 4500 godina, i čekalo je da dođe ovaj naš proslavljeni predsjednik i njegovi “grobari” i “lešinari” pa da ga ispreturaju i da ga poruše.
Mene bi od Boga bilo strah, a njih nije ni od koga.
Ni poštovanja, ni savjesti, ni stida, ni srama, ni obraza, niđe ništa kod tih i takvih ljudi.
Haj to, nego su ti gore ispod klisure i rijeku pregradili i bespotrebno je ugnali u dvije cijevi.
Čemu? Za koje potrebe? Sa kojim ciljem?
Bez ikakvog plana, bez ikakve vizije, bez ičijeg odobrenja i dozvole.
Sad svakako i bez ikakve odgovornosti”.
Za ovaj osmi dio Propasti, mislim da je dovoljno.
Napomena: Dobro pratim komentare na Facebook-u i reakcije čitalaca po ostalim elektronskim medijima. Ovo je izazvalo nemoguće jako moćnu reakciju, i ljudi se neopisivo mnogo interesuju za ove kolumne, biću elementarno neskroman i za samog autora. Šta je meni jako porazno, da ne kažem šizofreno, da ima stotinu puta više interesovanja i reakcije u Podgorici i u drugim gradovim širom Crne Gore, nego u samoj Petnjici. Ljudi je li vas od nekoga ili nečega strah? Komentatorima Feridu i Fehu se pridružuje i Muzafer. Nek se vrti samo. Nastavljamo vrlo brzo sa “devetkom”, koja će biti atomska bomba. Za njeno objavljivanje očekujem minimum trideset različitih komentatora i minimum pedeset komentara od istih. Pokrenite ljude, prijatelje, pokrenite masu, ili vam osta ovaj “lopovski režim” do Sudnjega dana.
Na 27. Izboru za Mis BiH pobjedu je odnijela Ena Adrović, porijeklom Bihorka, a odrasla i rođena u Živinicama u BiH.
Ena je rođena 20. januara 2004. godine u Tuzli. Od malih nogu uživala je u bogatstvu tradicija svojih roditelja – majke iz Bosne i Hercegovine i oca iz Crne Gore. Njeno djetinjstvo je bilo ispunjeno ljubavlju, igrom s prijateljima i dragocjenim trenucima provedenim sa porodicom, što je oblikovalo njen karakter i vrijednosti.
Adrović je predstavljati BiH na izboru za Miss Svijeta u Indiji, koje će se održati od 7. do 31. maja
Na današnjem Sajmu knjiga u Sarajevu, u 12 časova, biće svečano uručena godišnja nagrada izdavačke kuće Bosanska riječ/Lijepa riječ za najbolji roman godine – posthumno dodijeljena Safetu Sijariću za njegovo posljednje prozno djelo “Ljubav na Miljacki”. Ova knjiga, koja je snažno potresla čitalačku javnost, dolazi kao kruna jednog izuzetnog stvaralačkog opusa i svojevrsni testament jednog od najvažnijih bošnjačkih i crnogorskih proznih pisaca druge polovine 20. i početka 21. vijeka.
Safet Sijarić je 10. aprila 2024. godine, u 73. godini života, okončao svoj životni put u Sarajevu, đe je proveo posljednje decenije života, nakon što je životno i književno sazrio u Bijelom Polju. Njegovo djelo ostaje most između Crne Gore, Sandžaka i Bosne, između hronike i fikcije, između bola i nade. Objavio je značajne romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, Brod na Bistrici, Pohod na Visočicu i Do na sami kraj svijeta, kao i pripovijest Žena s tromeđe, koja već danas ulazi u antologijsku baštinu. Sijarić je bio hroničar nevidljivih, onih zaboravljenih ljudi sa rubova civilizacije, čiji se životi sapliću o tuđe ratove, ideologije i granice. Njegova književnost je duboko humana, posvećena običnom čovjeku, ispunjena milosrđem, tjeskobom, ali i prometejskim plamenom nade. U njoj se prepliću ratne traume, muhadžirski putevi, svakodnevni bol, ali i čudesna ljepota jezika koji liječi.
Roman “Ljubav na Miljacki” izdvaja se kao posebno snažno ostvarenje u njegovom opusu. Riječ je o romanu koji se temelji na tragičnoj, ali istinitoj priči o Amiri i Bošku dvoje mladih Sarajlija, ona Muslimanka, on Srbin – čija je ljubav prekinuta smrtonosnim hicima na Vrbanja mostu tokom opsade Sarajeva 1993. godine. U vremenu kada je grad bio razapet između granata i snajpera, njih dvoje su pokušali pobjeći iz mračnih ratnih pokliča u ime ljubavi, ostavljajući iza sebe sve podjele. Ipak, smrt ih je dočekala zagrljene, jedno pored drugog, kao simbol i krik protiv besmisla rata.
Safet Sijarić ne piše ovu priču kao hroničar. On je ne pripovijeda da bi još jednom dokumentovao strahote rata. On joj pristupa kao pjesnik ljubavi. Njegov narativ je prožet lirizmom, suzdržanom emocijom i filozofskim promišljanjem o granicama ljudske dobrote i zla. On zna da se velika književnost ne bavi time ko je pucao već time šta je ubijeno. A ubijena je nada, mladost, povjerenje, snovi i budućnost dvoje ljudi koji su prkosili mržnji. U ovom romanu nema jeftine sentimentalnosti. Svaka rečenica je precizno odmjerena, svaki dijalog nosi bol još uvijek svježih rana. Sijarić koristi jezik kao oruđe protiv zaborava –on ne dopušta da Amira i Boško budu samo statistika ili fusnota. On im vraća život, dostojanstvo, glas. On ih oživljava za sve nas koji nikada ne smijemo zaboraviti da je ljubav moguća – i u najkrvavijim vremenima.
“Ljubav na Miljacki” nije roman o ratu već roman o onome što rat ne može ubiti. O ljubavi koja se, poput cvijeta, probija kroz asfalt pod opsadom. O ljudskosti koja se javlja tiho, u pogledu, u dodiru, u stihu. To je knjiga koja nas uči da ljubav nije slabost, već snaga. Da oprost nije zaborav, već oblik hrabrosti. I da su mrtvi koje volimo zapravo najživlji među nama, jer njihovo pamćenje oblikuje naše najdublje vrijednosti. Nagrada za ovaj roman ne predstavlja književno priznanje već i književni omaž Bosni, gorovitoj, spaljnoj, urušenoj ali ipak onoj Bosni u kojioj su čovječnost i snaga ljubavi uvijek pobjeđivali sva zla i sve ratove.. Ovaj roman je snažni govor savjesti. On nam dolazi u trenutku kada Evropa ponovo gori, kada nevini opet ginu na mostovima, granicama i prvim linijama. Ona dolazi kao poruka ljubav je najviši čin otpora. A književnost koja o ljubavi piše i u doba mraka, ostaje najčistiji dokaz svjetlosti.
Safet Sijarić je bio i ostao pisac vjere u čovjeka. Pisac čija rečenica liječi, a čije junake pamtimo kao članove vlastitih porodica. Njegova djela, poput Rod i dom, Udar orla, Pohod na Visočicu, nisu su portreti naroda u pokretu, hronike poniženih i razapetih, ali uvijek dostojanstvenih.
Zato neka Ljubav na Miljacki neka bude opomena, poklon, molitva i zavjet. Neka bude podsjetnik da je Safet Sijarić bio naš Miguel de Servantes, ali sa sandžačko-bosanskom dušom, sa rukopisom u kojem se smjenjuju krv, hljeb i osmijeh. Pisac koji je znao da je čovjek ono što iz njega ostane kad nestane. A iz Safeta ostaje sve. U vremenu kada olako zaboravljamo naše bošnjačko-crnogorske velikane, kad nas njihovo odsustvo više poduči od njihove prisutnosti, možda je pravo vrijeme da se zapitamo: ZNAMO LI KOGA SMO IMALI, DOK GA NISMO IZGUBILI?
U subotu, 5. aprila 2025. godine, Petnjici je održana X Regionalna bošnjačka smotra folklora, u organizaciji Kulturno-umjetničkog društva “Bihor”. Manifestacija je održana u prepunoj sali Centra za kulturu, gdje je više od stotinu ljudi program pratilo stojeći potvrdivši da se ovakvi događaji s nestrpljenjem iščekuju i s ljubavlju prate.
Petnjica je i ovoga puta pokazala da je mjesto gdje su svi dobrodošli, bez obzira odakle dolaze.
Prije samog početka programa, majke, sestre i članovi KUD-a “Bihor” organizovali su doček za goste u pravom bihorskom duhu – uz domaću hranu, kolače i toplu dobrodošlicu koja se pamti.
U svečanom defileu ulicama Petnjice, učesnici su ponosno prošetali u raznolikim narodnim nošnjama i pod zastavama svojih zemalja. Poruka je bila jasna – različiti, a zajedno, sa jednim ciljem – da igraju, druže se i slave bogatstvo tradicije.
Na sceni Centra za kulturu su nastupili ansambli iz regiona : Ansambl “Ljiljan” iz Skoplja, FA “Neretva” iz Jablanice (Bosna i Hercegovina), KUD “Plavsko jezero” iz Plava, FA “Rožaje”, KUD “Bihor” Petnjica, i kao specijalni gosti KUD “Duga” iz Berana odigravši 12 sjajnih koreografija .
Jedan od najemotivnijih trenutaka večeri bio je premijerni nastup KUD-a “Bihor” sa koreografijom “Zeybek” u originalnim turskim nošnjama koje je donirala Turska agencija za saradnju i koordinaciju – TIKA. Publika je ovo premijeru ispratila ovacijama i gromoglasnim aplauzom.
Oduševljenje nije krio ni ambasador Republike Turske u Crnoj Gori, gospodin Barış Kalkavan, koji je, prije obraćanja na bini i lično čestitao svakom igraču koji je izveo ovu narodnu tursku igru: Ailanu Ličini, Sejdu Skenderoviću, Kevinu Taranišu, Erdanu Ličini, Melini Tiganj, Emi Kršić,Tei Mehović, Sari Muratović, Neiri Ličina, Asiji Muratović, Amili Skenderović i Lini Muratović. Ambasador je još istakao:
,,Teško ću održati govor jer mi nedostaju riječi, Petnjica je opština u koju najčešće dolazim i vjerujte da nikada nisam ovako bio pod emocijama. Uvijek govorim da su ovakvi događaji prilike da bi se omladina predstavila, upoznala, gradila mostove između sebe i v jerujte da nikada nisam vidio neku aktivnost da je ovoliko poslužila svrsi kao ovo večeras. Tako da se gospodinu i prijatelju Sinanu zahvaljujem i čestitam.“
U svom obraćanju naglasio je važnost povezivanja kultura i istakao da KUD “Bihor” upravo to radi i to na više nego odličan način. S njim je bila i predstavnica TIKA-e, Nihal Ersoy, koja je izrazila zahvalnost na gostoprimstvu i zadovoljstvo što TIKA ima ulogu u ovakvim događajima.
Otvarajući X Regionalnu bošnjačku smotru i ambasador Republike Sjeverne Makedonije u Crnoj Gori, gospodin Zećir Ramčilović, izrazivši zadovoljstvo što se ovakvi kulturni događaji održavaju baš u Petnjici i povezuju bogate kulturne raznolikosti
,,Dobar dan svima i selam alajkum, poštovani prisutni, poštovani ambasadore Kalkavan i koordinatorko TIKA Nihal Ersoj, poštovani predsjedniče KUD-a ,,Bihor“ gospodine Sinan Tiganj, draga braćo i prijatelji, mogu slobodno reći da ako se moj kolega ambasador osjeća emotivno onda možete misliti kako je meni kada ovdje zastanem da kažem nekoliko riječi pred Vama, zato što sam ja Vaš i Vi ste moji, to bi bilo najkraće rečeno kako se ja osjećam. Hvala KUD-u ,,Bihor“ i predsjedniku KUD-a Sinanu Tiganju za ovo što radi dugi niz godina jer je ovo stvarno vrijedno svakog poštovanja i hvale, zbog toga što preko kulture i preko folklora, na neki način on pravi najbolju afirmaciju i Bihora i Crne Gore, ali ono što je jako važno jeste da pravi mostove i vezuje ljude i omladinu da se bolje upoznaju, da razmjenjuju svoju kulturu, iskustva, znanje i na taj način kada se bolje upoznaju bolje će se i razumjevat jer puno stvari u svijetu se događa zato što se ne razumijemo dovoljno dobro, tako da ovo je jedno veliko bogatstvo od svakog značaja i hvale.“
Na kraju večeri, predsjednik KUD-a “Bihor”, Sinan Tiganj, zahvalio se ambasadorima Kalkavanu i Ramčiloviću, gđi Ersoj, svim gostima i učesnicima, Sertanu Acatu, Fondu za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore koji je projektno podržao manifestaciju, Lokalnoj upravi, sponzorima i prijateljima KUD-a, predivnoj publici roditeljima koji su još jednom pokazali veliku podršku KUD-u i tom prilikom uručio zahvalnice svim društvima koja su doprinijela da ova noć bude nezaboravna.
Smotru folklora u Petnjici uljepšao je plemenit gest povremenih članova KUD-a „Bihor“, Meline i Adama Zverotića, koji su pronašli novčanik gošće iz Bosne i Hercegovine i predali ga policiji, koji je potom vraćen vlasnici. Ovaj čin poštenja i odgovornosti ostavio je snažan utisak na sve prisutne i dodatno oplemenio cijelu manifestaciju.
KUD „ Bihor“ i Petnjica je još jednom pokazali da čuva ju svoje nasljeđe, grade mostove prijateljstva i da u njenom srcu ima mjesta za svakoga.
Izložba slika, skulptura i likovnih instalacija, pod nazivom ,,Plastenik vrlina’’, likovnog umjetnika Šeka Šabotića, otvorena je večeras u galeriji Centra za kulturu.
Šeko Šabotić Foto Radio Bijelo Polje
Samir Agović, predsjednik opštine Petnjica, zahvalio je bjelopoljskom Centru za kulturu na prilici da se promoviše Šabotićeva umjetnost koji na, kako je kazao, najljepši način priča o ljudima, zavičaju i događajima.
„On je imao prilike da slika i u Njemačkoj, na primorju, ali najviše voli da slika svoj zavičaj u kojem živi, stvara i iz kojeg šalje poruku da se u jednom malom mjestu, u Bihoru, može stvarati ovakva umjetnost“ kazao je Agović.
Otvarajući izložbu akademski slikar Mehmed Meša Suljević je kazao da umjetnost Šeka Šabotića ide u više pravaca.
„Portreti koje je stvorio imaju posebnu priču o svakom čovjeku pojedinačno, a svaka priča sa puno značenja i naše istorije.Njegovi crteži stare arhitekture područja i kraja gdje je autor živio na poseban način predstavljeni i tu geometriju stavlja na specifičan način“ kazao je Suljević.
Autor je kazao da su radovi nastali tokom više godina te da elementi građevinskih objekata daju multikulturalnu harmoniju geometrijskih oblika koji čine jedinstvenu cjelinu.
„Da bi se napravilo neko likovno djelo, treba poznavati sve prirodne i društvene nauke, istoriju, geografiju, filozofiju, didaktiku,, psihologiju, pedagogiju, sociologiju… Nije dovoljno samo uzeti materijal i stvarati djelo, treba unijeti sebe, svoja osjećanja emocije“ kazao je Šabotić.
Šeko Šabotić je rođen u Petnjici. Srednju stručnu školu završio je u Podgorici, a Likovnu akademiju 1981. godine upisao je u Sarajevu. Diplomirao je 1987. godine na Filozofskom fakultetu u Nikšiću na Pedagoškom odsjeku, na grupi za likovno vaspitanje. Živi i stvara u rodnom Bihoru.
U muzičkom dijelu programa učestvovala je učenica Škole za osnovno muzičko obrazovanje Iris Leković, gitara, u klasi profesorice Milene Vračarić Zaimović ,a program je vodila Slađana Bubanja Merdović.
Vlada Crne Gore je na sjednici održanoj 27. februara 2025. godine donijela Odluku o izradi Izmjena i dopuna Detaljnog urbanističkog plana „Petnjica“.
Obavještavamo vas da se možete uključiti u početnu fazu izrade plana popunjavanjem ankete, koju možete preuzeti, ispuniti i dostaviti na adresu arhive Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, IV Proleterske brigade broj 19, Podgorica, ili je poslati na e-mail adresu rukovoditeljke plana: [email protected]
Rok za dostavljanje ankete je u periodu od 28.03.2025. godine do 17.04.2025. godine.
Nevladina organizacija ”Društvo dobrovoljnih davaoca krvi” Petnjica u saradnji sa Zavodom za transfuziju krvi iz Berana organizovalo akciju dobrovoljnog davanja krvi u svečanoj sali zgrade opštine.
U akciji je učestvovalo 25 dobrovoljnih davaoca ove dragocjene tečnosti kako bi na neki način dali doprinos za sigurniju budućnost nečijeg roditelja, brata, setre, djeteta, prijatelja, poznanika, kolege….
“Zaista nam čini zadovoljstvo na odaziv tako velikog broja ljudi. Najiskreniju zahvalnost svim ljudima koji su učestvovali u ovoj akciji, i uz činjenic da je većina ovih davaoca dragocjenih kapi i do sada učestvovala i davala krv sa jednim ciljem da da naše malo nekome znači puno. Kao mlado udruženje radićemo na jačanju i biti uvijek spremni da pomognemo i da se odazovemo onima kojima to bude potrebno. Kao predsjednik ovog udruženja svima se najsrdačnije zahvaljujem i pozivam građane ako dođu u situaciju da im je potrebna pomoć da nam se jave, zajedno ćemo rješavati i biti od pomoći jedni drugima”, rekao je Enver Rastoder predjednik NVO Društvo dobrovoljnih davaoca krvi Petnjica.
