ADNAN MUHOVIĆ: NIKŠIĆANI SU UVIJEK VLADALI CRNOM GOROM PA NE MOŽEMO OČEKIVATI DA PREVIŠE MISLE O PETNJICI

Predsjednik SO Petnjica Adnan Muhović govorio je u emisiji “Putevi i raskršća” o urađenom u opštini i saradnji sa dijasporom. Evo dijela razgovora.

Da li se moglo više uraditi na razvoju Petnjice?

U povoju smo pravljenja institucija u Petnjici i taj proces ne ide zadovoljavajućom dinamikom. Treba više da se uključe oni koji su na poslednjim izborima osvojili najviši broj mandata i oni koji su kičma koalicione vlasti na državnom nivou. A oni se nijesu nešto bog zna pretrgli. Gledajući srednjoročno, ova opština neće moći bez projekta prekogranične regije Sandžak. I ne samo ova opština, već komplet sjeverni dio Crne Gore. Država je na neki način i podijeljenja na ove tri regije – sjevernu, centralnu i južnu i ma koliko to teško bilo za priznat, mnogo se više ulaže u ove dvije druge, nego li u sjevernu. Razlog za to vidim u tome što su Nikšićani uvijek vladali Crnom Gorom pa ne možemo očekivat da Nikšićani, pored Danilovgrada previše misle o Petnjici ili o Rožajama.

Šta treba još da urade ljudi iz ovoga kraja kako bi se ta situacija promijenila?

 

Ništa više ni jedan Bihorac niti može niti treba da uradi za Crnu Goru. A šta više da uradi? Mnogo smo uradili. Nijedna veća mjesna zajednica nije glasala za nezavisnu Crnu Goru kao Petnjica. A glasalo nas je na hiljade, što ovi ljudi ovdje što žive to i oni koji su dolazili avionima. sa svih strana su dolazili da bi glasali za suverenu Crnu Goru. Moram da kaže da su dosta naši Bošnjaci, za razliku od Bošnjaka iz regiona, vezani za Crnu Goru. Mnogo ulažu u nju i mnogo je vole. Više nego Crna Gora njih. I moraće država vraća tu ljubav, vrijeme je za to. Ovo su procesi u kojima se možda Crna Gora i neće dobro snaći ako ne bude poštovala manjinske narode onako kako to oni zaslužuju. To sada nije na nivou na kojem bi to trebalo da bude. Jeste bolje nego što je bilo, i tome smo mi sami doprinijeli da bude tako.

Saradnja sa dijasporom?

Ono što oni treba da rade, to je da razvijaju ekonomski patriotizam, da ulažu u svoju opštinu, a da im mi, kako lokalna samouprava tako i država, omogućimo politički ambijent kako bi oni mogli nesmetano i bez ikakve brige da ulažu. Saradnja sa dijasporom se osjeca na mnogim poljima, i ovo je prilika da im se zahvalim. Naša dijaspora jeste moćna, ima nas mnogo u dijaspori, ima mnogo moćnih ljudi i taj led se probio i već je počelo da ide u nekom dobrom pravcu. Ja ne očekujem da se oni vrate. Zar neko može da očekuje da se vati onaj ko je otišao u Švedsku, Norvešku i da živi u Petnjici. Neće ljudi da dođu i da žive ovdje, a osnovali su tamo svoje porodice čija djeca idu i studiraju, rade…. Prosto oni ne mogu da ostvare ovdje taj stepen prava i nivo života tako da se i ne može očekivat da se vrate. Treba da imamo stalne veze u kulturološkom smislu, da ne dozvoljavamo da nas bilo ko asimiluje.

(Cijeli intervju možete čuti na našem portalu u okviru serijala “Putevi i raskršća)

 

 

FAIK ADROVIĆ – SJEĆANJA: VJENČANJA I ŠKOLOVANJE

Faik Adrović je u emisiji Putevi i raskšća govori o školovanju nakon odlaska Turaka sa prostora Bihora.

FAIK ADROVIĆ: Poslije odlaska Turaka sa ovih prostora, muslimanima je bilo uskraćeno školovanje – kako muškoj tako i ženskoj djeci. Međutim, oni koji su bili iz imućnijih porodica, su preko veze u vlasti ostvarivali pravo da upišu svoju djecu u medresu. Medrese su bile u Sarajevu, Skoplju i jedna na Kosovu. Hajro Duraković je prvi đak sa ovog terena koji je završio medresu. Ovu školu tada završili su i  Nemet Hodžić, Džeko Odžić, Sabit Adrović i još nekoliko od njih. Odmah nakon završetka školovanja kod nekoliko ljudi iz ovog kraja probudila se svijest i počeo je otpor tadašnjoj vlasti iz Beograda. Tek je 1913. godine kralj Nikola naredio da se otvore prve škole u Bihoru i to prvo u Petnjici pa zatim i u Vrbici, Trpezima, Savin Boru i Azanama.

Kako su nekad izgledale prosidbe, vjeridbe i sami čin vjenčanja?

FAIK ADROVIĆ: Ranije je postojao sistem na taj način što su se ljudi odnosno i sami očevi koji su imali sinove za ženidbu  raspitivali kod prijatelja ko ima djevojku za udaju. Poslali bi dva do tri čovjeka kao prosce kod oca od te izabrane djevojke. Raspitali bi se za imovno stanje – koliko imaju stoke, zemlje i tako dalje. Ako bi odgovaralo ocu djevojke on bi je pustio da se uda. Nakon toga bi se ugovarao bi se termin svadbe. Vjenčanje je obavljao hodža.

PUTEVI I RASKRŠĆA – 12. EMISIJA

SLJEDEĆE SEDMICE SJEDNICA PETNJIČKOG PARLAMENTA, BUDŽET NA DNEVNOM REDU

2

Predsjednik skupštine opštine Petnjica, Adnan Muhović, zakazao je prvu sjednicu redovnog zasijedanja Skupštine, sa predloženim sledećim dnevnim redom:

1)      Informacija o radu osnovnih i srednje škole na teritoriji opštine Petnjica za 2015

2)      Odbornička pitanja

3)      Predlog programa rada Petnjica za SO Petnjica 2016 godinu

4)      Predlog odluke o budžetu Petnjice za 2016 godinu

5)      Predlog odlule o izmjenama i dopunama odluke o naknadi za komunalno opremanje građevinskog zemljišta

 

Naravno, očekuje se da se najviše pažnje posveti četvrtoj tački dnevnog reda, tj. Predlog budžeta i njegovo usvajanje za 2016 godinu.

Sjednica će se održati u četvrtak 10-og marta sa početkom u 11 h, a radio Petnjica će je uživo prenositi.

ERVIN DURAKOVIĆ NOVI DIREKTOR OŠ MAHMUT ADROVIĆ U PETNJICI

1

Ervin Duraković stupio je danas na funkciju direktora JU Osnovna škola ’’Mahmut Adrovic ’’ u Petnjici i na toj funkciji zamijenio je Rifata Ramčilovića koji je ovu funkciju obavljao četiri godine. Jutros je u službenim prostorijama izvršena primopredaja a novi direktor je nakon uvida zatekao urednu dokumentaciju i predstavio se kolektivu ove ustanove po drugi put, ovog puta u ulozi direktora.

Ervin Duraković rođen je 1984. godine u Beranama od oca Meha i majke Nuradije a djetinstvo je proveo u Trpezima, gdje je i završio osnovnu školu. Srednju gimnaziju završio je u Beranama, da bi se nakon završenih studija u Čačku vratio u zavičaj, gdje je do nedavno radio kao prosvjetni radnik. Radio je kao profesor informatičke grupe predmeta u petnjičkoj osnovnoj skoli, beranskoj gimnaziji i elektro školi.

Fakultet tehničkih nauka u Čačku završio je kao jedan od najboljih studenata a već kao apsolvent sa 23 godine počeo je raditi u školi u kojoj je danas direktor mijenjajući profesora Nihada Kršića.

Svoj dosadašnji trud i uspjeh bi opisao narodnom poslovicom ’’tiha voda brijeg roni“. Smatra da čovjek ne treba previše da se eksponira da bude bučan, glasan, već da polako, svojom sposobnošću da stvori situaciju da njegovi rezultati govore o njemu. Mladim ljudima takođe savjetuje da rade na sebi i da se uzdaju u sebe i usavršavaju i takav trud će uvijek izaći na vidjelo.

Iseljavanje mladih ljudi sa ovih područja donekle razumije, jer prilično je teško se ostvariti u našim uslovima. Ali savjetuje svakog Bihorca da pokuša da ostvari se ovdje i pronađe svoje mjesto pod suncem i da se ostvari kao intelektualac, kao porodičan čovjek i kao koristan član zajednice.

Svi Ervinovi rezultati zalaganja preporučili su ga za funkciju direktora škole, na čiji konkurs se prijavio na inicijativnu prijatelja i društvene zajednice. Nakon razgovora kod resornog ministra odlučeno je da on bude imenovan za direktora ove škole s drugom tradicijom. Cilj mu je da ostavi dobar utisak kao što je to radio na svojim prethodnim angažmanima. Kvalitet nastave je naravno primaran i to će mu biti prioritet nakon toga i dobri međuljudski odnosi u kolektivu, među učenicima i naravno dobra atmosfera i harmonija u školi a sve sa ciljem podizanja kvaliteta nastave na što veći nivo.

DINO RAČIĆ

PUTEVI I RASKRŠĆA – 11. EMISIJA

0

JEDNA ULICA U PETNJICI DA DOBIJE IME PO ŽRTVAMA OTMICE U ŠTRPCIMA

0

Zločin u Štrpcima je jedan u nizu monstruoznih zločina od strane krvoločnih hordi koji se desio Bošnjačkom narodu, a koji još uvijek nije u potpunosti rasvijetljen niti su počinioci zločina privedeni licu pravde.

Bošnjačka stranka će pratiti proces rasvjetljavanja ovog zločina nad Bošnjačkim narodom i ukazivati na sve propuste državnih organa vezano za ovaj slučaj, jer odnos države prema ovom zločinu predstavlja ujedno i odnos prema čitavom narodu, koji iako je navikao da bude plemenit iz prkosa, neće zaboraviti ono što su mu uradili zakleti neprijatelji bezobzirni iz bijesa.

Historiju učimo zato da bi smo na osnovu znanja iz prošlosti bolje shvatili sadašnjost u kojoj živimo iz prošlosti  i koja proizilazi iz prošlosti. Jer, ako dozvolimo da zaboravimo sopstvenu historiju neminovno će nam se ponoviti. Zato poručujemo zločincima nad našim narodom da ćemo uvijek biti spremni na sve vrste odgovora u cilju zaštite Bošnjačkog naroda.

Kako je iz naše Opštine bilo stradalih u Štrpcima, predlažemo da jedna ulica u Petnjici dobije naziv po žrtvama zločina u Štrpcima.

OOBS Petnjica

SAIT ŠABOTIĆ: STARI ZANATI U BIHORU

Priča o starim zanatima u Bihoru je veoma interesantna i ona se može pratiti preko materijalnih ostataka, pisanih istorijskih izvora i toponima. Posebno bi se moglo govoriti o tome kako su se pojedini zanati rađali i trajali ili kako su stizali u Bihor, odnosno o tome zašto u Bihoru nije bilo onih zanata kakvih je bilo u gradovima, tj. čaršijama u okolini Bihora – Bijelom Polju, Rožajama, Novom Pazaru, Sjenici.

Kada to kažem onda prije svega mislim na prisustvo stalnih zanatskih radnji u određenim naseljima, odnosno organizovano zanatstvo, što je u Bihoru bila rijetkost. Među zanatima kojih nije bilo u organizovanom smislu, svakako spadaju terzijski (krojački), sahadžijski, abadžijski, ćurčijski, berberski i sl.

Za stare zanate u Bihoru bi se moglo reći da su nastajali u borbi Bihoraca sa varljivim ćudima prirode, da su ih u Bihor donosili trgovci ili Bihorci koji su imali priliku da obiđu razvijenija mjesta u svom okruženju, oni koji su doseljavali kao muhadžiri, a da su se potom, zbog raznih potreba ti zanati širili, postajući praktično dio svakodnevnih obaveza stanovnika Bihora. Primjera radi u Bihoru nijesu postojale radnje za potkivanje konja, ali su Bihorci i te kako dobro znali ljude koji to mogu izvanredno učiniti. Posebo bi se, kada je u pitanju bilo pružanje zanatlijskih usluga, govoriti o načinu plaćanja.

Među spomenicima materijalne kulture koji govore o starim zanatima, značajno je spomenuti staru kamenu ploču koja se nalazi u selu Hazane, za koju je svojevremeno antropogeograf Milisav Lutovac konstatovao da je položena po jednom grobu koji se nalazi u neposrednoj blizini današnje crkve sv. Trojice, a vrlo je vjerovatno da se radi o stećku. Na toj kamenoj ploči je  uklesan lik čovjeka koji u rukama drži zanatlijski pribor, pa je očigledno da taj reljef u kamenu nije nastao slučajno, već kao svjedočanstvo da je tu nekada bio zastupljen neki zanat, odnosno da je umrli, čiji je lik isklesan u kamenu, bio zanatlija. Na žalost, starinu te kamene ploče do sada niko nije ispitao, tako da mi danas sa sigurnošću ne možemo reći o kom istorijskom periodu je riječ. U pitanju je svakako razvijeni srednjovjekovni period, mada je o preciznijem određenju teško bilo što reći.

Kada je u pitanju toponomastika Bihora, onda je potrebno kazati da ona takođe može mnogo kazati o starim zanatima, odnosno, bolje reći o tragovima starih zanata u Bihoru. Mikrotoponimi i toponimi kao što su Vignjište, Kožari, Kovačevice, Kovačice, Bisage, Štitari, Razboj, Rudnica, pa na kraju i toponim Pećnice, koji je stari naziv za Petnjicu zabilježen u defteru Prizrenskog sandžaka iz 1571. godine, ukazuju na tragove starih zanata, odnosno na prisustvo kovača, onih koji su se bavili izradom djelova konjske opreme, zatim opreme za vojne potrebe i na peći u kojima se, najvjerovatnije, pekla glina od koje se pravilo posuđe za kućne potrebe.

Kada smo već pomenuli Petnjicu, onda ću spomenuti jedan zanimljiv detalj koji se odnosi na 1908. godinu u kojoj je zabilježeno da je u Petnjici postojalo 8 kovačkih radnji. Vrlo je moguće da je tadašnja konkurencija dovela do jedne ozbiljne svađe u kojoj su pripadnici bratstva Muratović protjerali kovače Šuntiće, čije su se kuće nalazile na potesu Glavica. Broj kovačkih radnji u Petnjici je nakon balkanskih ratova bio smanjen, pa su uoči Prvog svjetskog rata postojale svega tri kovačke radnje.

U vezi sa kovačkim zanatom u Bihoru je i potkivački zanat. Zbog izdržljivosti krupne stoke i konja, te životinje je na neki način trebalo zaštititi, pa su se tako odvažniji Bihorci odlučili da se oprobaju i u ovom zanatu.

Područje Bihora je bilo poznato i po svojim odličnim majstorima zidarima. Kada je Hasan Hot, zastupnik skadarskog Mustafa-paše Bušatlije odlučio da u Suhodolu tridesetih godina XIX vijeka izgradi kulu i još neke objekte, čiji ostaci postoje i danas, za glavne majstore angažovao je zidare iz Bihora. Ta tradicija zidarskog zanata dugo se održala u Bihoru, prenoseći se sa generacije na generaciju, pa su poznati zidari iz Bihora bili Mehovići, Cikotići, Kačari, Agovići i još neki.

Zahvaljujući bogatstvu šumskog pokrivača, Bihor je bio vrlo podesna oblast i za razvoj stolarskog, odnosno tišlerskog zanata i uopšte drvodeljstva. Vješte ruke bihorskih drvodelje činile su da vrsni majstori svoje umijeće iskažu i u Bihoru i na drugim prostorima kada je u pitanju bila izgradnja brvnara, odnosno kuća od drveta, čiji su se zidovi povezivali ukrštanjem brvana na ćert, a to je spajanje bez upotrebe eksera. U okviru drvodeljstva moguće je posebno izdvojiti samardžijski zanat, koji je u Bihoru bio prilično rasprostranjen. Među Gornjobihorcima u ovom zanatu se naročito u svom vremenu isticao Bejto Levajić, zapravo Mehonjić, koji je živio na potesu Raskrsnica u selu Bor.

Prisustvo drveta je bilo dobra osnova i za razvoj kačarskog zanata, odnosno izradu kaca za sir, koji se sakupljao na bihorskoj planini i koji je bio odličnog kvaliteta.

Pored bogatstva u šumskom pokrivaču, oblast Bihor je poznata i po svojim vodenim potencijalima. To je bilo od izvanrednog značaja za razvoj mlinarstva, odnosno zanata vodeničara. Ovaj zanat je potpuno zamro u Bihoru. Pomenuću samo da je dobar poznavalac Bihora, profesor Salija Adrović u monografiji „Gornji Bihor“, koja je objavljena 1995. godine, nabrojao da je samo na području Gornjeg Bihora postojalo 107 vodenica, o kojima danas, postoje rijetki kazivači i sjećanja i na žalost samo po neki materijalni ostatak u vidu gomile kamenja, koliko da se zna da je tu nekada bujao život i ispod vodeničkih žrvanja izbijala sitna prašina od bihorskih jarih i ozimih žita.

U svojoj prošlosti Bihor je bio poznat po svom bogatstvu u stočnom fondu, naročito ovcama. Ta okolnost uticala je na to da se u Bihoru razvije i vunovlačarski zanat, sa kojim je u tijesnoj vezi bio i bojadžijski zanat, jer je ispredenu vunu valjalo pripremiti za bojenje, nakon čega su vunena vlakna mogla biti iskorišćena za izradu ručno tkanih ćilima. Vunovlačara u vlasništvu porodice Muratović, postojala je i u Petnjici.

Sa iskorišćavanjem vune je u tijesnoj vezi bio i suknarski zanat, gdje su suknari imali stupe valjalice koje su omogućavale valjanje sukna od kojeg su se izrađivali odjevni predmeti i ne samo oni već i posteljina. Jedna stupa je pedesetih godina postojala u selu Trpezi.

U ovom osvrtu na stare zanate u Bihoru možda je potrebno spomenuti i postojanje pekare za hljeb, koja je postojala u Petnjici devedesetih godina XX vijeka, što jasno ukazuje na činjenicu da su tajne i ovog zanata Bihorci uspjeli da brzo i lako savladaju, pa možda u njega unesu i neki svoj lični manir.

Razne nevolje koje su pritiskale Bihor i Bihorce u pogledu zdravstvenih prilika, bile su naročito teške kod zubobolje. U tom smislu u jednom periodu u Bihoru se pojavilo i nekoliko samoukih, odnosno narodnih zubara, koji su svoju vještinu i umijeće u vađenju zuba upotrebljavali kako bi druge spasili od bolova. Među tim starijim narodnim zubarima naročito je bio poznat rah. Sadrija Kočan iz Godočelja. On je imao medicinska kliješta koja su poticala još iz osmanskog perioda. Na samrti ih je ostavio svom sinovcu Salihu, kojeg je prethodno obučio da nastavi taj porodični zanat i tradiciju. Kada su bihorski mladići sedamdesetih godina XX vijeka počeli odlaziti na privremeni rad u Njemačku, otuda je počela stizati i nova generacija medicinskih kliješta za vađenje zuba. Po tom umijeću bio je u Petnjičkom kraju poznat rah. Avdo Agović sa Bara.

Kako u sklopu iznošenja saznanja o starim zanatima u Bihoru nijesmo uvažili hronološki princip, iskoristiću priliku da od starih zanata pomen još i opančarski zanat, koji je, moglo bi se slobodno reći, bio prisutan u skoro svakoj bihorskoj kući, jer su Bihorce na to primoravale svakodnevne okolnosti. Vješti opančari su za izradu opanaka koristili kožu životinja, a znatno kasnije i gumu. Tek sa industrijskom proizvodnjom opanaka kao vrste obuće, ovaj zanat je izgubio na svom značaju u Bihoru.

 

 

 

 

18 RUŽA ZA 19 ŽRTAVA

0

Da, bilo je osamnaest ruža za devetnaest žrtava: za jednu od njih nije bilo ni ruže ni molitve.

Prije tri dana, u Srbiji i Bosni i Hercegovini vidjeli smo krajičkom oka u novinama kratku vijest: uhapšeno je 15 ljudi odgovornih za ratni zločin u istočnoj BiH prije gotovo dvadeset dvije godine, kad su na jednoj maloj željezničkoj stanici u jugoistočnom korneru Bosne pripadnici srpske paravojske zaustavili vlak iz Beograda, izveli iz njega sve muslimane, pa ih nakon okrutnog mučenja hladnokrvno likvidirali i bacili u Drinu. Bilo je predavno da bismo pamtili, bilo je predaleko da bismo znali, bilo je predavno i predaleko da bi nas se uopšte ticalo.

Bila je to, naime, posve interna stvar između Srba i Bošnjaka, kao što je njihova i danas, kad tužiteljstva Srbije i BiH novinarima daju izjave o spektakularnoj zajedničkoj akciji, sugrađani i obitelji zločinaca u Republici Srpskoj protestiraju zbog hapšenja, a obitelji davnih bošnjačkih žrtava pristižu na tužan doček pravde. Kao što su se na uzaludnim dočecima okupljali svih ovih godina, u malom gradu Prijepolju na jugu Srbije, dokle 19 ubijenih nikad nije stiglo. I posljednje veljače, na godišnjicu otmice, okupili su se tamo uglednici bošnjačkih udruga i članovi obitelji molili fatihu za svoje očeve, braću i sinove, i kao svake godine bacili u Drinu osamnaest ruža.

Strah na stanici

Da, bilo je osamnaest ruža za devetnaest žrtava: za jednu od njih nije bilo ni ruže ni molitve.

Tomo Buzov bio je, naime, statistički Hrvat, iz Rudina u Kaštel Novom, od velikog i poznatog roda Buzovih. Tamo ga, međutim, slabo pamte: kao kapetan prve klase u onoj vojsci, u Novom Beogradu je dočekao i penziju i rat. Imao je pedeset tri godine i sina Darka na odsluženju vojnog roka u Crnoj Gori, u Podgorici. Tamo se i bio uputio, da posjeti sina, kad je u subotu 27. veljače 1993. u deset ujutro sjeo u vlak 671, popularni Lovćen na liniji Beograd-Bar.

Već na polasku vlak je kasnio sat vremena, jer su se stanicom i vagonima muvali policajci i naoružani neki muškarci u maskirnim uniformama. Sljedećih nekoliko sati policajci su obilazili su kupee zajedno s kondukterom, koji je od svakog od tisuću putnika, koliko ih je bilo u vlaku, tražio putnu kartu i osobnu iskaznicu. Nikad to nije bilo, da se uz putnu kartu traži i legitimacija – šaptom su se čudili putnici, a policija ih je smirivala objašnjenjem kako se „pojavio neki šverc“.

Koju minutu prije četiri poslijepodne vlak se uz škripu zaustavio u Štrpcima, jedinoj stanici na svih četiri stotine sedamdeset šest kilometara slavne srpsko-crnogorske pruge koja se nalazi u Bosni i Hercegovini. Mala je to stanica, nikad se tu Lovćen zaustavio nije, pa su nelagoda i strah brzo ispunili zagušljive, zatvorene kupee. Onda su se iz daljih vagona začuli žamor i glasna zapomaganja, odrješiti muški glas izvikivao je bošnjačka prezimena, i nije prošlo dugo prije nego su putnici u vlaku shvatili što se događa.

Hiljadu putnika uplašeno je gledalo u vlastite blatnjave cipele, bojeći se i proviriti kroz prozore na stanicu, gdje su izvedene Bošnjake postrojavali pored kamiona sa zelenom ceradom. Tek s vremena na vrijeme neki bi se ohrabrili pa doviknuli „Vodite ih, strijeljajte ih!“.

Mogao je odšutjeti i umirovljeni oficir, Kaštelanin Tomo Buzov. Samo da je šutio, da se udubio u novine ili pravio da drijema, da je gledao vlastite blatnjave cipele i vlastita posla – a imao je svojih, važnijih poslova, imao je na jednom kraju pruge suprugu, a na drugom sina – trgnula bi ga nekoliko minuta kasnije lokomotiva i mala stanica Štrpci zauvijek bi ostala iza zaleđenog stakla na prozoru kupea. Samo, eto, da je šutio, kao ostalih hiljadu putnika u vlaku 671. Ali nije mogao. Ustao je konačno sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: „Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?“

Bila je to – i onda je bilo jasno, a kamoli danas – posve suluda, besmislena reakcija. Nije to bila prkosna, herojska gesta: samo ljudska, dakle suluda i besmislena. Znao je i on, kao i ostalih tisuću putnika, da ne može ništa spriječiti, ništa promijeniti i nikoga spasiti. Nije riječ jednog penzionera mogla biti jača od tridesetak naoružanih policajaca i vojnika: bilo je to jače samo od njega.

Tako se Kaštelanin Tomo Buzov, umjesto na porti podgoričkog garnizona, u posjetu sinu Darku, te subote našao u kamionu s osamnaest Bošnjaka, koje su pripadnici paravojne grupe Osvetnici iz Višegrada odveli u selo Prelovo kraj Višegrada. U gimnastičkoj dvorani osnovne škole okrutno je mučen i premlaćen, prije nego što je i na njega došao red da uđe u jednu garažu, gdje je čekao vođa Osvetnika Milan Lukić.

Bez molitve i ruže

Supruga Koviljka i sin Darko nikad nisu pokopali Tomu. Od devetnaest žrtava otmice u Štrpcima, identificirane su i sahranjene samo tri, pronađene kasnije u jezeru Perućac.

Sve ostale, međutim, u komemoracijama u Prijepolju imaju svoju množinu, kao što svoju množinu na demonstracijama u Višegradu imaju i ubojice, i kao što je svoju množinu u vlaku 671 imalo tisuću putnika zagledanih u vlastite blatnjave cipele.

Samo Tomo Buzov nema množine i nikoga se ne tiče. Iako je bio žrtva, nema za njega molitve i ruže na spomenu ubijenima: što se njih tiče, nije bio statistički Bošnjak. Iako nije bio statistički Bošnjak, iako je bio oficir JNA na putu u posjeti sinu u istoj toj vojsci, ne pamte ga ni njegova posljednja domovina, ni njegova nekadašnja vojska: što se njih tiče, bio je statistički Hrvat. Iako je bio statistički Hrvat, Kaštelanin, ne pamte ga ni Hrvatska ni Kaštel Novi: što se njih tiče, bio je izdajnik.

Pamti ga, eto, samo poneki od tisuću suputnika iz vlaka 671 na liniji Beograd-Bar, svjedoka koji su se na sudu sjetili čovjeka što nije mogao šutjeti. A nema statistički tijesnije manjine, nema veće jednine i strašnije samoće od one u kojoj se ne može šutjeti. Malo je takvih, statistički je jedan na hiljadu. Poput zaboravljenog Kaštelanina Tome Buzova, čovjeka koji nije mogao šutjeti.

Jednog od hiljadu.

Boris Dežulović, Jutarnji.hr

ENVER RASTODER (SDP): DIJELIMO BOL I TUGU SA PORODICAMA OTETIH

0

„Opštinski odbor SDP Petnjica je i danas organizovano pošao da oda počast žrtvama otetih putnika u Štrpcima. Kako u protekle 23 godine, kao i danas dijelimo sa njima bol i tugu za nevinim izgubljenim životima”, izjavio je Enver Rastoder u ime opštinskog odbora SDP Petnjica.

Danas je u Bijelom Polju u organizaciji Foruma Bošnjaka uz prisustvo predsjednika Opštine Aleksandra Žurića, predstavnika Vlade, predstavnika političkih partija, predstavnika nevladinih organizacija i velikog broja građana otkriven spomenik koji je posvećen otetim putnicima iz voza u Štrpcima.