U Centru za kulturu Petnjica u petak 07.03.2025. godine održana je likovna izložba ,,Perspektiva oka” slikarke Nataše Božović iz Bijelog Polja.
Direktor Centra za kulturu Sinan Tiganj je kazao da je ova izložba planirana u susret osmom martu danu žena. Inače Nataša Božović je bila jedan od učesnika IV Likovne kolonije ,,Boje Bihora“ i tada je dogovoreno da se održi izložba upravo na ovaj dan.
Nakon što je direktor pročitao biografiju Nataše Božović, mr Irvin Masličić je u svom izlaganju o današnjoj ozložbi istakao sljedeće:
,,Poštovani prijatelji, dobro došli na izložbu naše prijateljice, umjetnice Nataše Božović. Ova izložba priređena je povodom 8. marta u organizaciji JU Centar za kulturu Petnjica, ustanove koja afirmiše i sa posebnim senzibilitetom njeguje žensko stvaralaštvo. Iako samouka u sticanju slikarske vještine, Nataša je skrenula pažnju kao umjetnica koja je brzo ušla u umjetničke krugove što dokazuju i iskrena prijateljstva sa kolegama, brojne izložbe i učešća na prestižnim likovnim kolonijama u zemlji i inostranstvu.
Ne treba zaboraviti da je ljetos bila i učesnica međunarodne likovne kolonije „Boje Bihora“ ovdje u Petnjici, i da je svojim radom i odnosom zavrijedila pažnju da se danas okupimo povodom njene samostalne izložbe. Pred nama se nalaze 20 slika rađenih tehnikom ulje na platnu pod nazivom „Perspektiva oka“.
Oko – taj čudesni organ vida! Omogućava nam da doživimo svijet u bojama, oblicima i pokretima. Kroz njega percipiramo prostor, svjetlost ali i emocije koje nam se javljaju dok posmatramo slike. Svaka ova slika je poput jednog pogleda – različita, jedinstvena, uhvaćena u trenutku koji se ne može ponoviti. Perspektiva oka nije samo način na koji gledamo prostor, ona je i način na koji doživljavamo svijet a Natašin svijet je vedar, raznovrstan i simboličan.
U njenim slikama nema straha od praznine i u kojima sve hedonistički buja, raste, cvjeta i zrači. Zato je sa pravom možemo okarakterisati kao slikarku sunčevih boja! Pa ipak, neka nas ne zavara obilje oblika, boja i svjetlosti: u njenim intuitivnim i spontanim slojevitim tonalitetima mjestimično se može osjetiti žal i nostalgija za nekim ljepšim vremenima ali i velika energija i težnja da bar na trenutak pobjegnemo iz surove stvarnosti i da zajedno sa slikama Nataše Božović doživimo neki ljepši i bolji svijet.“
Predsjednik opštine Samir Agović je prije nego što je otvorio izložbu kazao
,,Kolege i prijatelji, čast mi je i zadovoljstvo što mogu danas u ovom lijepom i sunčanom danu da pozdravim našu prijateljicu, da joj se zahvalim na njenu ljubav prema umjetnosti, prema ljudima i evo spoj umjetno i ljubavi prema ljudima radja ovakve dogadjaje i ovakve susrete. Sve mi je jasno kada pogledam ove predivne slike, koliko je tu ljubavi, dara, sposobnosti za stvaranje ovakvih umjetničkih djela. Inače poznato je da umjetnost vole mnogi ljudi i dive joj se, ali je mali broj onih ljudi koji stvaraju umjestnost, očigledno je da naša današnja gošća, i ja bih rekao, domaćin, da je ona Bogom data da bude darovita, da stvara ovako lijepe slike, neprolazne vrijednosti i da na ovaj način predstavi svoju umjestnost, svoju kreaciju i svoju viziju kako ona to njenim očima, njenom dušom i njenim četkicama crta.
Mi ovo doživljavamo našim okom kao nešto najljepše što može da se vidi, kao nešto što najbolje grije dušu i nešto što predstavalja pejzaže iz naših krajeva i naših motiva. Njene slike su za sve nas, svako od nas može da nadje nešto što lijepo izgleda, shvatio sam da su četiri, pet slika takve da mogu očarati i najbolje ljubitelje umjetnosti.
To je zaista veliki dar naše drage gošće i ja želim da dugo stvara i na ovaj način obraduje ne samo publiku u Crnoj Gori nego i šire i posebno mi je drago što imate ovo internacionalno priznanje koje upravo svjedoči o veličini Vašeg umjetničkog stvaranja, i posebno u situaciji kada neko kao Vi niste akademski slikar ali ste uspjeli da se nametnete sa svojim slikama i svojim znanjem kao da to jeste i čak više od mnogih. Neka i ovo bude poruka iz naše lijepe Petnjice, sa ove izložbe Vam želimo da u budućnosti još stvarate, da okupljate još ljude na ovaj način i pokazujete svima koliki je Vaš talenat i opus iz slikanja, crtanja, razumijevanja života i životnih prilika, i posebno što imate takav dar da ovekovječite taj trenutak Vašeg oka koji ostaje na ovim slikama za vječnost.
Hvala Vam još jednom, želim svim damama da čestitam sjutrašnji 8. mart i da bude poruka iz male Petnjice da želimo upravo da 8. mart na ovaj način obilježimo i pošaljemo poruku, radite, stvarajte, više ste nego vidljivi u našim očima i često se stidimo koliko ste uspješnije, a koliko mi ponekada nismo kadri da priznamo Vašu uspješnost.
Srećno, izložba je otvorena i uživajte draga publiko.“
Nataša Božović se zahvalila organizatorima JU Centra za kulturu i kazala nešto o svojim slikama:
,,Hvala na ovako prelijepo postavci i pozivu za izložbu. Zahvalila bi se i mom drugu Irvinu, predsjedniku opštine. Ja ću Vam sad nesto reći o mojim slikama: Moje slike i moje stvaralaštvo su ustvari moj život kroz koji su protkane razne stvari, razne misli, vizije, snovi, kao i djelovanjem sačinjavaju sve ono što sam stvarala prethodnih godina.
Sama inspiracija kao i djela su nastala zbog mojih putovanja, načina na koje sam doživljavala umjestnost i ljudske tvorevine raznih kultura iz svih djelova svijeta, komunikacija sa ljudima, druženje s prijateljima uz čašicu vina, svih mojih dragih ljudi i njihovog osmijeha, koje se krije iza vedrih očiju. Sve je to razlog zbog koga želim da stvaram i dalje. Dobrodošli na moju izložbu, nadam se da ćete uživati u perspektivu svoga oka, dok posmatrate mnoštvo mojih djela koje sam izradila tehnikom ulje na platnu.“
“Mekteblije džemata iz Vrbice sa ramazanskim imamom Mirsad ef Hadrovićem očistili su dionicu puta od Agovske rijeke do magistrale u Rijekama. Ovo je je peta godina da održavamo spomenuti putni pravac. Možemo zaključiti da je ove godine bilo mnogo manje smeća nego predhodnih godina. Razlog tome je vjerovatno u poboljšanju svijesti kod našeg naroda po ovom pitanju. Ovim se pokazala netačna tvrdnja da je džaba čistiti kad će opet sve biti prljavo. Mladi su na kraju poručili da hoće više parkova, a nijednu divlju deponiju”, saopšteno je iz te bihorske ekološke grupe.
Predstavnici Eko grupe Petnjica pridružili su se juče akciji „Da bude čisto“, koju je organizovala mjesna zajednica Polica u susjednoj opštini Berane. Ekološki aktivisti iz Petnjice i Police čistili su putni pojas od Groca do Budimlje, a posebno su bili aktivni najmlađi, učenici OŠ Polica, koji su sa svojim nastavnicima Isljamom Ćemanom i Nikolom Kljajićem davali primjer kako biti efikasan „eko udarnik“.
Građani Police nijesu krili zadovoljstvo što su se akciji pridružili eko aktivisti iz Petnjice, sa malim snagama ali znakovitom porukom da je smeće svih nas, te da je problem niske svijesti o važnosti zdrave sredine isti u svakom dijelu Crne Gore.
Predsjednik MZ Polica Novak Zekić je rekao da su se mještani organizovali da očiste ruglo pored puta. On se posebno zahvalio predstavnicima Petnjice i najavio uzvratnu pomoć u akcijama koje će organizovati ekološki aktivisti u Bihoru.
„Očekivao sam mnogo više ljudi i relativno sam zadovoljan odzivom, ali bitno je da se nešto pokrene, da probudimo svijest građana. Biće akcija i u narednom periodu, jer nijesmo očistili ni 10 odsto naše mjesne zajednice“, rekao je Zekić.
Isljam Ćeman, nastavnik i eko aktivista iz Petnjice je rekao da zajedničke akcije ove vrste itekako nedostaju, ne samo na terenu Petnjice i Berana već širom Crne Gore.
„Eko grupa Petnjica postoji već godinu i to samo sa jednim ciljem da nam bude lista okolina i da Petnjica i susjedne opštine postanu ono što i u Ustavu CG piše – eko društvo i država. Sve akcije zajedničkog interesa se teško organanizuju, ali zahvaljujući pojedincima koji znaju šta znači imati zdravu životnu sredinu ipak idemo korak po korak ka tom cilju“, kaže Ćeman.
Zajedničkim snagama mještana Police i Petnjice juče je samo na nepunom kilometru puta u pojasu pored njega prikupljeno više od 200 velikih kesa smeća, koje su kasnije pokupili radnici Komunalnog preduzeća iz Berana.
S.R.
1 of 34
Isljam Ćeman sa svojim učenicima u akciji u MZ Polica
OŠ ,,Mahmut Adrovic,, u organizaciji đačkog parlamenta, a u saradnji sa nastavnicima škole, organizovala je tradicionalni Osmomartovski bazar u holu škole.
Učenici su izložili svoje ručne radove (suvenire), kao i slatkiše koje su srdačno dijelili sa svim drugarima i roditeljima u našoj opštini.
,,Posjećenost bazaru je bila velika i svi prisutni su uživali u druženju, ovo je još jedan uspešan projekat učenika naše škole” kazala je Semina Muratović nastavnica engleskog jezika koordinator ovog projekta.
I ove godine ZK Bihor iz Luksemburga je povodom Dana žena – 8. marta, u svojim prostorijama u Rumelanžu, organizovao druženje aktivistkinja udruženja gdje su na dostojanstven način obilježile ovaj značajan praznik.
Bila je ovo priika da se rukovodstvo udruženja i na ovaj način zahvali svojim aktivistkinjama koje su dale značajan doprinos u razvoju udruženja; vrlo aktivno i s puom ozbiljnošću učestvuju u zgusnutim programima koje ZK Bihor permanentno organizuje još od svog osnivanja.
Predsjednik udruženja, dipl. Ing. Agronomije Esko Halilović obratio se biranim riječima okupljenim članicama i poručio:
„Vaše učešće u našim zajedničkim programima pokazalo je visok nivo ozbiljnosti i posvećenosti našem zajedničkom radu. Hvala vam za sve što radite za našu zajedničku dobrobit.– rekao je Halilović, te se i ovaj put prisjetio naslova knjige počasne članice udruženja Branke Bogavac „Susret je najbolji dar“ i dodao: čovjek je čovjeku lijek.
„Mi ovakvim susretanjima i druženjima snažimo našu zajednicu“ – dodao je Halilović i naglasio da nas 15. i 16.marta, kao i svake godine, očekuje učešće na velikom međunarodnom festivalu kulture na Kichbergu u Luksemburgu.
U ime žena, putem viber grupe udruženja, zahvalila se Meliha Imamović-Agović na dobro organizovanom i toplom dočeku.
Predsjednik SO Petnjica Mehmed Adrović čestitao je Dan žena.
,Drage, dame koristim priliku da u ime Skupštine opštine Petnjica i u svoje lično ime, čestitam 8. mart, Dan žena.
Ovaj dan je prilika da vam kao društvo i zajednica, odamo priznanje za sve vaše doprinose porodici, društvu, poslu i životu. Vaša svakodnevna borba, posvećenost i podrška čine svijet ljepšim i boljim mjestom.
Želim vam da svaki naredni Dan žena bude ljepši i uspješniji” saopštoo je Mehmed Adrović predsjednik SO-Petnjica
Povodom Međunarodnog dana žena, predsjednik Opštine Petnjica Samir Agović, uputio je najiskrenije čestitke svim pripadnicama ženskog pola.
,,Svim pripadnicima ljepšeg kako u našoj opštini tako u dijaspori želim da čestitam 8. mart u ime lokalne uprave i u svoje lično ime. Dužni smo da uvijek prepoznamo ulogu žene u porodici svakog od nas, ali isto tako imamo obavezu da poštujemo žene u ustanovama, institucijama, dakle uopšte u životu i radu svih nas. Sa velikim zadovoljstvom naglašavam da su žene našeg Bihora ma gdje god da žive ostvarile veliki uspjeh u smislu dokazivanja da su odvažne i vrijedne”
Odbornica SPP u Petnjici Binela Hodžić Hot čestitala je svim ženama njihov dan.
“Drage majke, sestre, supruge i kćeri,
Povodom 8. marta – Međunarodnog dana žena, upućujemo vam iskrene čestitke uz duboko poštovanje za sve ono što činite za naše porodice, društvo i buduće generacije. Vaša snaga, ljubav i požrtvovanost čine ovaj svet boljim mestom.
Stranka pravde i pomirenja prepoznaje vašu nezamenjivu ulogu u izgradnji pravednog društva i nastaviće da se zalaže za prava žena, njihovu ravnopravnost i dostojanstven položaj u svim sferama života.
Neka vam ovaj dan, ali i svaki naredni, bude ispunjen srećom, poštovanjem i uspehom”, rekla je Binela Hodžić Hot odbornica SPP u SO Petnjica.
Nijemo sam posmatrao mladog saputnika kako se udaljavao i zastao na onu loše improvizovanu autobusku stanicu, gdje ima nijjet da čeka sljedeći prevoz ka primorju, gdje je planirao da, za par sedmica zaradi dovoljno novca da može sebi i slabašnim roditeljima obezbijediti trošak za najosnovnije potrebe. Nakratko okrenut prema njemu, vidio sam da je podigao ruku i mahnuo mi, kako bi me još jedanput pozdravio.
“Tako mi Allaha nemamo odgovor na to pitanje”, ta mi je rečenica besprekidno odzvanjala u glavi.
Još nekih desetak minuta sam bio parkiran na tom istom parkingu, a da nijesam ni primijetio, čak nijesam osjetio da mi i dalje motor od auta radi. Da me nijesu začuđeno gledali neki radoznali “džandari” ispred obližnje policijske stanice, ko zna koliko bih se tu zadržao. Tada sam se refleksno trgnuo iz bunila i napravio jedan polukrug i na benzinskoj pumpi napunio rezervoar do čepa, da mu ne brinem koji dan, i nastavio dalje.
Kao u nokdaunu, sam svratio u jednu obližnju kafanu, i prilično dobro ošamućen jutarnjom zbiljom i jako nevoljnom konobaru, koji kao da je po kazni tu, zatražio tursku kahvu i jednu kisjelu vodu.
Onaj razgovor našte srca, sa saputnikom od Petnjice do Berana me proganja, i kao neki kamen koji je davljeniku okačen o vrat vuče me na dno, i izaziva neku podmuklu mučninu u meni. Ubrzano mi se u glavi, kao na traci premotava film, u kojem, kao kroz neku zamućenu prizmu vidim, bukvalno skoro sve poraze koje smo kao ljudi, kao društvo, kao zajednica na ovom prostoru doživjeli.
Zašto nijesmo reagovali, kako nam je to promaklo, pa nam se nekako normalnim učinilo, da to nije nikakav propust, to što nemamo čiste vode, da nam je struja u vrlo često u prekidu, da nemamo lokalni prevoz, benzinsku pumpu, da nam poplavi pola doline poslije svake jake kiše, da nemamo osnovne i elementarne uslove za pristojan život, i još mnogo mnogo toga.
Poplava u Petnjici
Haj sve to, mi izgubismo omladinu, fali nam djece, škole nam se zatvaraju. Nemamo budućnost, baš kako mi je maloprije saputnik to sve na brzinu spočitao i objasnio.
Ispijajući moju prvu jutarnu kafu razmišljam i porazno shvaćam da nikome iz dijaspore nije palo na pamet da napravi neku usporedbu, uslove života gdje smo došli na zapadu i uslove života koje smo ostavili kod kuće, i koje zateknemo sada kad se vratimo kući. Znam da je to realno nemoguće postaviti u jednu ravan, kako zbog ekonomskog faktora, tako i zbog političke situacije i svega ostalog što utiče na te parametre. Ni u najluđem optimizmu nije bilo za očekivati da nam tramvaji i trolejbusi krstare Bihorom ili da imamo podzemnu željeznicu, ali je realno bilo za očekivati da nam onaj put od Smajove prodavnice do centra Lagatora bude iole normalan put, kojim se samo uz Božju pomoć spuštamo na dole prema rijeci, a ne da stavljamo glavu u torbu svaki put kad se obraćamo tim putem, čak i u sred ljeta pri najboljim uslovima. Takvi su nam djelimično svi putevi koji vode prema okolnim selima, gdje nas na razna iskušenje stavlja i najmanja kiša, a o snijegu i ledu da ne trošimo riječi. To je mogao u red da dovede jedan normalan bager i jedan kamion i koji se trebali da potroše nekoliko sati rada i da ljudski završe posao. Kako to, da do sada niko nije ozbiljno digao glas, da pita nedležne opštinske organe, da pita one koji su odgovorni za takvo stanje, da pita ljude u opštini koji primaju platu da riješavaju te probleme, koji dobijaju pare iz državnog i opštinskog budžeta da se riješava ta problematika. Kako to nije nikoga do sada zagolicalo da napiše neki zahtjev, neki prigovor, neku tužbu. Da neko, na kraju i odgovara za to.
Razmišljanje mi prekinu jedan poznanik koji je na brzinu ušao u kafanu da i on razbistri oči jednom kafom. Uz ljubazan pozdrav i obavezno pitanje, na moje insistiranje, pridružio mi se za sto, iako je htio s`nogu da isprati kafu.
Primijećujem da je u žurbi. Ispriča mi da je morao rano da dođe, da dovede dijecu u školu i da kupi neke ljekove za stare. Kaže nema redovnog prevoza, pa je njegov red danas, pada ga svaki drugi – treći dan, da srednjoškolce dovodi u Berane. Mijenja se sa još nekoliko komšija čija djeca uče u Berane.
“Šta ću brate, obaveza mi je, moram im pružiti onoliko koliko mogu, barem ono najosnovnije”.
Reče mi da usput u Beranama oposli po nešto, obavezno ode na pijacu, odradi i poneke preuzete obaveze koje mu vrlo često poneko iz Bihora u amanet da.
“Teško je brate. Od kada sam se, prije četiri godine povrijedio na poslu, ne mogu da radim, čak i svoje imanje, kako treba da održavam, nizašta sam, od invalidske penzije nema ništa, slabo, da ono najstarije dijete nijesam jesenas pratio za Njemačku, ne znam odkud bi za idaru bilo”. – zaključi poznanik.
“Ova druga su još mala, slabašna i nejaka da bi šta mogli da učine, u školu su još, ali pomognu ponešto sitno po polju, uhar je. Dobri su mi đaci, ako budem mogao da ih do kraja isškolujem volio bih. Ali i to ti je ode badihava, ne mogu naći posla. Kad mi i oni polako za koju godinu stašu i još malo da otfrknu, i njih ću pratiti za Njemačku, neka ih nek rade, ode svakako nemaju ništa, samo da propadnu, ko ja i moje društvo koje je ode ostalo”.
“Malo sam i ja tu kriv, pokasno se oženih, pa se kasnije i obrodih, a roditelji prilično ostarali, iskulučeni i onemoćali”. – gorko zaključi poznanik.
“Nek bar oni idu, sreću po svijetu da tražu, da je krasni Allah dao pa i da sam ja otišao na vrijeme, bolje bi mi bilo, bilo đe da sam otrg`o, no sam se ode učaurio i ništa, kret. Nijesam ni ja bio gori od pojedinih koji su se lepota snašli. Ovako dok sam pomalo radio i neke jade, sad lak hair”.
“Idem kasnije da ponesem neki sir jednom doktoru kod kuće, pokupila mi žena od ovaca, pa mu petnaestodnevno donosim po kanticu od pet kila, pa poslije moram do otpada da kupim neki dio za auto, naletio sam prije neki dan na jednu rupu, pa mi puk`o nakav ležaj, šklopoće kad okrenem u stranu, strah me da ovu decu neđe ne posatirem, šta da ti pričam”.
“Navrni, ima i kod mene ta kahva da se popije, led ga ubio”. – doda on.
“Bujrum, dođi da posetkujemo malo, ja sam ti po akšamu svaku noć kod kuće. Kod mene ti je, ko ono nekad, po starinski, uz vruće kompire iz pekare i dobre turšiju, i nešto suhoga mesa sa tavana, biće ni lijepo”
“Vi iz inostranstva, kad dođete ovamo ili po cio dan se zatvorite u kuću ili ste tu samo ko da ćete žara da uzmete. Stalno žurite”. – prekori nas u gomili.
“Nekako ste se svi nešto otuđili”.
“Život je jedan, vesio bio, naše je da ponesto izijemo, da ponešto popijemo, da koju riječ prozborimo, i život nam prođe”
“Onumat sam bio čovjeku na dženazu, ko bi reko, ni u pedestu nije uš`o, a eto ode Allahu dževap da daje. Izgled`o je zdrav, napredan k`o puce. Kažu naka mu se muka u stomak nakotila i brzo ga ona pogana bolest iznutra pojela”.
“Eto šta ti je život, i ništa sa sobom ponio nije”.
“Hitam, pa se vidimo”. – prozbori dok je užurbano ustajao.
“I bujrum, očekujem te”. – i ode.
Nakon per sekundi opet bahnu na kafanska vrata, i na uho mi reče: “zamalo zaboravih za kafu da ti se zahvalim, hvala ti, Allah ti nadoknadio”. – i opet ode.
On ode, mene ostavi samoga sa mojim mislima. Još mi ih dodatno raspameti sa onim njegovim zvanjem i gostoprimstvom, ne sjećam se kad me je tako neko željno i prijatno pozvao da mu odem u goste. To je to čuveno Bihorsko stimanje, koje sam mislio da je izumrlo, ali su ga ovi endemski ljudi ipak zadržali.
Kad smo već kod posjedaka. Posjedak je nekada ovdje po Bihoru bio bolji no ove sadašnje moderne svadbe, vesio i razdragan, pun graje i radosti. Kućile se išlo. Vrlo često bi se to pretvorilo i u redovno svakodnevno druženje, u krug. Stariji i ozbiljniji su uvijek imali neku specijalnu temu za razgovor. Vrlo često o trenutnom stanju u domaćinstvu, o redovnim ustaljenim obavezama, o prijateljima i prijateljstvu, često su evocirali sjećanje na teška vremena, ratove i nemaštinu. Srednja generacija je imala raznovrsne igre na repertoaru, od potkapa, karti, mice, ne ljuti se čovječe do šaha. Dok se su djeca igrala sa “pojedenim” šahovskim figurama ili sa “ponešenim” kartama i upijala sve trikove i taktike tih igara. Žene su bile ili “za razboj”, ili su tkale jambolije, dekice, ponjave i ćilime, gotovili spremu za buduće udavače, starije pletiće igle ili kudelju i mahaljku u ruke, dok bi mlađe hizmetile i zapeto stražarile da nešto na sofru ne zafali. Bilo je i pjesme, znalo se i zapjevati. To bi se ponekad i do sabaha odužilo. Svega je bilo, ali ponajviše lezeta.
Igra “čarapa”
Gdje bi se služila “vatrena voda”, kako su skoro izumrli Sijuksi zvali rakiju, bilo bi i povišenih tonova kad bi se kući vraćalo. A oni najistrajniji u toj degustaciji bi ponekad i po kanalima konačili. Da tu ne smetnem s`uma, dobro me nasmijalo, skoro mi ispriča čovjek, da je jedan, zvaću ga poznati “gospodin”, bio skoro na neku svadbu, pa se poštenski naliz`o i do te mjere ištetio, da nije mogao da ustane, pa se na kraju, narodski bi rekli, “isplako, sve niz noge”, da ne kažem upiš`o.
E crne bruke.
Opet se ja tu tiho nasmijah i obazrivo okrenuh oko sebe, da osmotrim da me slučajno neko nije primijetio, pomislio bi, da mi nijesu sve ovce na broju, ili da sam nagazio na nešto i daleko bilo ograis`o.
Počela da mi prija toplina u kafani, ali su me neodložne obaveze čekale, pa sam platio onom konobaru koji je prilično bi ona dobrom putu da dođe k`sebi i da normalno profunkcioniše, i uputio se prema autu.
Benzinska u Beranama
Plin.
Moram napuniti plina, da imam za koji dan, možda potraje ova nestašica struje, ili se eventualno ne saniraju ostećenja koja su je i prouzrokovala, da mogu bezbrižno sabajle kuhati kahvu.
Oposlim i to i uputim se od plinare prema Petnjici.
Nekako mi sporo ide.
Začudi me što sada vidim sve. Kao da prvi put prolazim ovuda.
Vidim sve one nedostatke što mi je jutrošnji saputnih pobrojao. Ali sada pomalo usporavam i kao da u sebi analiziram sve one razbacane grane pored puta, sve one gomile smeća koje rastu, plastične kese, raznovrsnog stakla, neke odbačene izanđale i pocijepane kamionske gume, često i građevinskog otpada i šuta, polomljenih blokova, crepova i tabli lesonita, svega, bukvalno svega, ali sada ga bolje vidim nego ikada do sada. Jasnije mi upada u oči.
Čak sam na jednom mjestu vidio i neke ovčije kože i utrobu izbačenu tik pored puta, što može jako da bude opasno i zarazno.
Smeće pored puta
Od Stenica, kao sudbinski usporeno, od zadnje krivine pa na dole, za dlaku uspijem da se mimoiđem sa nekim tamnim Mercedesom, koji je skoro pa letio uzbrdo, uspio sam samo da se sklonim i vidim da je za volanom neki momak, sitne pljosne glave i da maha rukama. Ljuti mi se, što sam uopšte tu.
Neka sadaka me tu jutros spasila, jer da me je pokupio, Bog zna šta bi bilo?
Znam da se prečesto dešavaju udesi na našim putevima, ali po ovakvim putevima voziti ovako brzo, to je za svaku osudu. Ali svakako ovoj današnjoj omladini ne možeš nikako doglaviti neke stvari. To nije regionalno, to je globalno.
Pored sebe desno, ostavljam fabriku košulja. Prazna, samo jedan auto parkiran ispred fabrike. To odaje da nema radnika u njoj. Znam da je do unazad radila. I to dobro. Šta joj bi?
Dalje.
Stadion lijep, tribine lijepe. Za mašala. Nedovršeno, ali dovoljno opremljeno da ispunjava zahtjeve lokalnog fudbalskog kluba.
Na raskrsnici poslije “vječno renoviranog” mosta desno i na Plandištu, pogledom tražim neku parcelu za koju sam čuo da je mistično dobio da koristi neki Turčin, nešto da otvori, neki biznis? Da me ubiješ ne mogah da se orijentišem gdje je to.
Opet pored Motela, ali sa moje desne strane. Isti kao jutros, samo mnogo gori, jer ga sad mnogo bolje, ko tašta mladog zeta zagledam.
Motel u Petnjici
Usput sam u obližnjem marketu trgovao, neke potrebštine za još narednih 5-6 dana, jer imam namjeru nazad za tuđinu. Obradovah se kad sam vidio, da radi fiskalna kasa, jer mi to dade signal da je došla struja. Ha, znači može i na puljku. Neću opet, kao jutros hazora, čupati sa vratima da uvedem auto.
Ljubazna i raspoložna mlađa prodavačica, mi, na moje pitanje, kad je došla struja, odgovori “ima nekih pola sata, ali dolazi i odlazi, i tako na prekide”, što mi pokvari optimizam za vrata.
Možda sam pretjerao sa vodom, ali neka sam, neće se ištetiti i baciti.
