“U Pljevljima je 20. novembra 1943 godine formiranjem Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobodjenja Sandžaka je postavljen temelj pravdi, demokratiji i razumijevanju izmedju naroda u tadašnjoj Jugoslaviji. Ubijedjen sam da na tim temeljima i principima može Crna Gora i region biti primjer zajedništva kako može jedan region kao što je Sandžak biti mjesto spajanja univerzalnih vrijednosti. Ako je moglo 1943 godine zašto ne bi moglo i sada! U to ime svim stanovnicima Sandžaka sretan Dan Sandžaka”, stoji u saopštenju Almira Muratovića, predsjednika SPP u Crnoj Gori
Tog 20. novembra 1943. godine, u Pljevljima je osnovano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka. Pod jednom zastavom, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Albanci i Romi stali su rame uz rame, zavijorivši zastave borbe protiv fašizma. Nije to bila samo borba za slobodu već i za očuvanje dostojanstva različitosti, jer su te razlike bile most koji ih je povezivao a ne prepreka koja bi ih dijelila. Njihova vjera u zajedništvo bila je snažnija od svih izazova koji su dolazili iznutra i spolja. Teške godine i još teža iskušenja oblikovala su Sandžaklije – narod koji je znao da izdrži nepravdu, političke progone, stradanja i istorijska previranja. Snaga Sandžaka nije bila samo u njegovoj snazi, već i u sposobnosti da sačuva dušu kroz sve oluje, da ostane vjeran svojim korijenima i ljudima koji ga čine.
Danas, Sandžak čini najljepši spoj istorije, tradicije i kultura – on treba da bude živi dokaz snage jedinstva u različitosti. Njegova priča ispisana je hrabrošću naroda koji su kroz decenije pokazali da se zajedničkim borabama, težnjama, snovima i snagom može prevazići svaka prepreka. Sandžak je postao simbol nepokolebljivog duha i mjesta đe različite kulture, tradicije i jezici ne samo da opstaju, već se sažimaju u svom bogatstvu. Sandžak treba da nosi u sebi srž zajedništva koje nadilazi granice i razlike, pokazujući da ljudi mogu biti jači kada stoje zajedno. On nije samo istorijski, politički i geografski pojam, već ideja o tome kako se tolerancija, ljubav prema domovini i međusobno razumijevanje mogu utkati u svakodnevni život.
Mijenjale su se vojske, smjenjivali vladari, države, političari i ideologije, ali Sandžak je uvijek opstajao, ukorijenjen u svojim planinama i ljudima u svojim pazarima i putevima na razmeđi između istoka i zapada. Na tom magičnom spoju Pešterske visoravni i Prokletija, Sandžak je bio i ostao svjedok istorijskih lomova, ali i čuvar nečega što nijedna sila nije mogla pokoriti – duha njegovih naroda. Ovđe su generacije učile kako se opstaje, kako se gradi sosptveni identitet i kako se ne gubi vjera u zajedništvo čak i kada sve oko njih djeluje nesigurno. Sandžak je preživio oluje prošlosti, ali nije samo preživio – on je nastavio da raste, da njeguje svoje kulturno bogatstvo i da iz njega izvlači snagu za budućnost. Danas, Sandžak nije samo prostor koji povezuje ljude – on je priča o nepokolebljivosti, o tradiciji koja se prilagođava vremenu, ali nikada ne zaboravlja svoje korijene. Svaki kamen, svaka planina, svaki topli osmijeh njegovih ljudi odražavaju tu posebnu energiju koja plijeni i privlači. Sandžak danas ne samo da svijetli, već i pruža primjer kako se u različitostima može pronaći bogatstvo a u istrajnosti smisao.
Zato, moja draga braćo i prijatelji – Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Albanci, Romi i svi drugi narodi koji dijelite ovu čarobnu zemlju Sandžaka – ne zaboravite nikada da je Sandžak više od mjesta, više od imena, više od borbi, više od stradanja, više od svih nas. To je priča o hrabrosti koja se prenosila generacijama o zajedništvu koje nije pokleklo pred olujama istorije. Ovđe se, na raskršću kultura i tradicija, rodila snaga koja je svijetlila kroz najmračnije trenutke prošlosti. Sandžak nije samo sveta zemlja, on je živo svjedočanstvo da snaga jednog naroda ne počiva na njegovoj moći, već na njegovoj vjeri, istrajnosti i ljubavi prema korijenima. To je sudbina koja u svakom od nas nosi iskru neuništivosti – plamen koji nas podsjeća da smo svi dio nečeg većeg, nečeg što nas povezuje i čini jačima.
Kako je to divno rekao a i zapisao Safet Hadrović Vrbički, bošnjački pisac:
“Molitvu roba tvog
Pokornog
Usliši Milostivi!”
(Molitva Sandžaku)
U toj molitvi Sandžaka odzvanjaju svi vaši glasovi – glasovi predaka koji su vjerovali, glasovi sadašnjosti koja se bori i glasovi budućnosti koja se rađa iz vaših djela. Sandžak je više od svete zemlje, on je vaša nada, vaš ponos i vaša zajednička odgovornost. Zato draga braćo i prijatelji ne zaboravite: ,,Sandžak nije ograničen prostorom ni vremenom. On je ideja trajanja, vječnog odjeka kroz minula stoljeća, sadašnje izazove i buduće pobjede. Sandžak je svjetionik vašeg zajedništva, onaj plamen koji um, srce i dušu usmjerava ka uzvišenim idealima.” Neka vam je srećan i hairli Dan Sandžaka! Nosite ga u srcu sa ponosom i predajte ga generacijama koje dolaze kao amanet časti, ljubavi i zajedništva.
U organizaciji KUD-a ,,Ramadan Šarkić” iz Tuzi, a u partnerstvu sa KUD-om ,,Bihor” Petnjica, održaće se smotra folklora. Petak 22.11.2024. sa početkom od 17h
Učestvuju: KUD ,,Ramadan Šarkić” Tuzi i KUD ,,Bihor” Petnjica
Sve je spremno za veče sevdaha u Luksemburgu koje, u okviru svog godišnjeg plana aktivnosti, organizuje udruženje „ ZK Bihor“.
Kada su u pitanju aktivnosti na polju kulture, kao i prethodne godine, i ova je bila bogata događajima, a posjetioca je, sa manifestacije na manifestaciju, iz godine u godinu, sve više.
Doseljenici sa Balkana, posebno iz Crne Gore i Bihora stekli su apsolutno povjerenje u organizacione sposobnosti udruženja i uvjerili se u njihov kvalitet.
Zato ne čudi što se i za ovo veče sevdaha već prijavio veliki broj gostiju – po običaju prisustvuju cijele porodice – jer se učesnici večeri dobrano trude da bude za sve generacije ponešto i da sve prođe u duhu veselja i prijateljstva.
Muzički spektakl – Veče sevdaha, biće 23. 11., sa početkom u 19.00.
Učesnici ove godine su poznata imena sa muzičke estrade Balkana: Ferid Avdić, te Zijo i Samira Kasumović.
Širok izbor pića i jela sa roštilja se podrazumijevaju.
Sadat Ramdedović,
sekretar ZK Bihor
Starinama protiv zaborava, Bošnjačkog identiteta u Bihoru” je projekat koji je podržan od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prave Crne Gore.
U trajanju od deset mjeseci, zavidan je broj posjetioca, koji su obišli mini muzeja u Trpezima, a nosilac projekta Džemila Duraković je istakla da se nada da ce u narednom periodu u Petnjici biti otvoren objekat sa sličnim sadržajem radi očuvanja tradicije Bošnjaka I kulturnih vrijednosti ovog kraja.
Povodom Dana Sandžaka u utorak 19.11.2024. u PETNJICI Bošnjački kulturni centar organizuje projekciju Dokumentarnog filma “BOŠNJACI IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA” autora Avda Huseinovića i produkciji Sandžak TV.
O.Š”Mahmut Adrovic ” je u saradnji sa đačkim parlametom organizovala jesenji maskenbal za učenike razredne nastave.
Djeca su prošetala kroz hol škole i predstavili se zanimljivim maskama a kasnije su i prošetali do Divan bašte gdje su se slikali sa roditeljima i nastavnicima.
Najbolje maske su i nagrađene a svi učenici su dobili skromne nagrade.
1.mjesto V razred-Šeik i indijke i PO Ponor-Crvenkapa
2.mjesto PO Lagatore-Snezana i princ
PO Godocelje-bubamare
3. mjesto prvi razed, Pantomimičar drugi razred, Maslačak
Svi učenici su pohvaljeni od strane uprave škole a posebno đački parlament koji je bio glavni organizator ove manifestacije u školi.
Već na prvom čitanju proze Seada Ramdedovića (kome je ovo četvrta objavljena knjiga) dakle na samom početku, u prvim rečenicama koje otvaraju roman, čitalac je osvojen jednom od važnih osobina dobre proze, a to je komunikativnost i slikovitost dramatičnih i sudbinskih umjetničkih slika.
“Strah od imena” prvi je roman Seada Ramdedovića. Izdavač izdavačka kuća Almanah iz Podgorice.
Roman je uglavnom baziran na istinitim događajima ljudi sa prostora Bihora ali dijelom ima i fikcije kao i u svim romanima. Knjiga je, kao što su primijetili i recezenti i čitaoci, duboko reflektivno i emotivno sažeto djelo koje istražuje univerzalne teme, ponajviše identitet, kroz prizmu lokalne tradicije i kulture bihorskog kraja. Ovo je nadasve uzbudljva i traumatična priča ispisana ljudskim jezikom, ne nudi nikakve odgovore niti nameće tumačenja koja nijesu svojstvena savremenom čovjeku. Autor je na ovom roman, koji istražuje porodičnu čast, istoriju i identitet, kako i sam kaže, radio pune tri godine a govori o sudbini jednog mladića koji je htio da bude neko drugi, promijenivši ime i prezime a na ovakvim književnim izazovima teško je biti emocionalno distanciran, što je i nužno radi objektivnog opisivanja krajnje diskutabilnih društveno-istorijsko-političkih a na kraju krajeva i ljudskih. Kako je književni kritičar Petar Arbutina apostrofirao u pogovoru romana priča se fokusira na porodicu Rama, čija sudbina kroz generacije reflektuje univerzalne borbe ljudi u ruralnim sredinama. Glavni lik, Šeko Rama, odrasta u siromaštvu, u maloj planinskoj kući, suočen s teškim životnim izazovima, ali i s dubokim unutrašnjim previranjima. Njegova porodica, koju predvode roditelji Ahmo i Ismihan, prolazi kroz niz tragičnih događaja, a centralna tema romana postaje borba za preživljavanje u surovim uslovima. Kroz bogate opise prirode i svakodnevnih izazova, Ramdedović oslikava surovost života, gdje su siromaštvo, glad i nesigurnost stalni pratioci likova. Jedna od ključnih scena u romanu odnosi se na gradnju kuće, simbol težnje za stabilnošću i sigurnošću. Međutim, ovaj simbolički čin biva prekinut tragičnom nesrećom, kada eksplozija odnosi život Ahmovog komšije Banju. Ovaj tragični događaj nagovještava težinu života koji će likovi nastaviti da vode, bremeniti nesrećama i praznovjerjem. Ramdedović na poseban način istražuje i temu porodične časti i identiteta, gdje prošlost likova oblikuje njihove sadašnje odluke i odnose, ističući cikličnu prirodu istorijskih dešavanja i međuljudskih sukoba kao jedan od pokušaja da se čovjekova zamršena psiha objasni, uvodi – u relativno nestabilnom i do kraja neobjašnjenom trenutku – pojmove porijekla i samosvjesnosti o pripadanju, kao nagone ka životu i ka smrti, pojednostavljujući na taj način nerazmrsiv splet sila i instinkata, misli i osjećanja (takođe, neodvojivih, iako imamo već ukorijenjenu naviku da zamišljamo kako su to dva sasvim nezavisna polja, stvari glave i stvari srca).
I sam autor će na ovoj promociji priznati da je ova knjiga drugačija od njegovih prethodnih, upravo zato što je okrenuta „ka unutra“, introspektivnija, intimnija, stišanija – kako već dolikuje stanjima u kojima se preispituju unutarnji život i ovako ozbiljne teme. No, ona zbog toga nije i zatvorenija, čitaocu je stilom i iskristalisanim rečenicama omogućeno da ga prati, jer se taj unutarnji život reflektuje na spoljašnju sferu, pa njegov duh bira sitnice koje će uveličati lupom i tako od njih sagraditi vjernu sliku svega ovoga što pisac Ramdedović pokušava da nam prenese i saopšti.
Jezik u ovom romanu ima posebno značajnu ulogu, jezik bogat dijalektizmima i lokalizmima, jezik kojim se Ramdedović naslonio na nadaleko čuvenu bihorsku književnu baštinu a imao je i na koga u čitavoj plejadi naših najznačajnijih pisaca od Ćamila Sijarića do Faiza Softića.
Sve u svemu, nadasve zanimljiva i vrijedna knjiga koja će, iskreno se nadam, lako naći put do čitalaca kako u Crnoj Gori tako i u dijaspori.
