Centar za kulturu Petnjica organizuje izložbu slika Nataše Božović pod nazivom “Perspektiva oka”.
Izložba će biti otvorena sjutra, 7. marta u 13 časova u Centru za kulturu Petnjica.
Udruženje Luksemburg – Crna Gora nedavno je doniralo dva minibusa Opštini Petnjica.
Predjednik Skupštine Udruženja Halil Agović rekao je da se nada da će dva minibusa riješiti problem prevoza đaka.
“Penzionerske dane provodim više u Petnjici nego u Luksemburgu. Gledao sam sva dešavanja u opštini Petnjice i uvdio da su Petnjičani ugroženi što se tiče prevoza.Nijedan autobus ne vozi u opštini. Ljudi koji nemaju auta i imaju mala ili nikakva primanja čekaju da im se neko smiluje da ih odveze do Berana, a nemaju novca za taksi”, kaže Agović.
Dodaje da učenici iz Petnjice, koji pohađaju škole u Beranama plaćaju taksi te da je prije 50 godina pevoz bio bolje organizovan.
“Nadam se da će ova dva minibusa riješiti te probleme. Koristim priliku da se još jednom zahvalim Vladi i narodu Luksemburga koji su početkom devedesetih, kada su našu domovinu potresali nemiri i ratne opasnosti, pokazali veliko razumijevanje i primili veliki broj izbjeglica iz Crne Gore i pružili im sigurno utočište. Naš narod to ne može i ne smije nikada zaboraviti. To mora biti most za još jaču saradnju između nas i Luksemburga koji mora biti i ostati naša druga domovina. Taj most saradnje je naše, “Association Luxemburg Montenegro” na čelu sa dr. Kristijane Kiefer i Ismetom Muhovićem, počasnim predsjednikom udruženja. Zahvaljujući njima dobili smo još jedno udruženje Luksemburžana, “Majani” na čelu sa Tomasom i Loranom, koji su nam pomogli u realizaciji ovog projekta”, rekao je Halil Agović, predsjednik Skupštine Udruženja Luksemburg Crna Gora.
Pozorišno društvo Divan Petnjica, na poziv Udruženja Luksemburg-Petnjica, gostovaće Dudenlažu 08.03.2025. u 19 časova.
Predsjednik Lovačke organizacije Petnjica Zeno Rastoder obavijestio je javnost o zabrani lova
“Shodno Zakonu o divljači i lovstvu Lovačka organizacija Petnjica je donijela odluku kojom se zabranjuje lov do otvora lovne sezone 2025/26 na sve vrste divljači u lovištu“ Petnjica „ kojim gazduje Lovačka organizacija Petnjica.
Molimo sve lovce da se pridržavaju odredbama Zakona o divljači i lovstvu u protivnom prema onima koji se ne budu pridržavali biće pokrenute Zakonom predviđene mjere koje obuhvataju krivične prijave i oduzimanje naoružanja”, stoji u dopisu predsjednika Lovačke organizacije Petnjica Zena Rastodera .
Piše: Nada Kovačević
Od trenutka kada osjetimo prve mirise domaće kuhinje, hrana postaje mnogo više od pukog obroka – ona postaje emocija, veza sa prošlošću, tradicijom i porodicom. Romina Ličina, rođena u Italiji, ali srcem uvijek povezana sa Crnom Gorom, svoju ljubav prema hrani pretvorila je u životni poziv. Kroz naučno istraživanje, rad sa ljudima i strast prema nutricionizmu, ona nastoji spojiti najbolje iz dvije kulture – mediteranske tradicije i bogatstva balkanske ishrane.
Odrasla u mnogobrojnoj porodici, uz priče o Crnoj Gori i ljeta provedena u Nikšiću, Romina je izgradila snažnu vezu sa svojim korijenima, dok je istovremeno gradila karijeru u oblasti humane ishrane. Njena misija nije samo da promoviše zdrav način života, već i da pokaže kako ishrana može biti moćan most između tradicije i modernog doba.
Romina Ličina je od malih nogu je bila ispunjena pričama o Crnoj Gori, zemlji svojih predaka. Iako je rođena u Italiji, ta veza nikada nije oslabjela – naprotiv, s godinama je postajala sve snažnija.
Njena životna priča je spoj nauke, strasti i porodičnih vrijednosti. Odrasla je u toplini velike porodice, kao najmlađa od četiri sestre, gdje su se nesebična podrška, ljubav i zajedništvo prenosili iz generacije u generaciju. Ljeta je provodila u Nikšiću, gdje su je mirisi domaće kuhinje, razgovori s bakom i đedom i zvuci rodnog kraja podsjećali na to ko je i odakle dolazi. Iako je obrazovanje nastavila u Rimu, Milanu i Strazburu, u njenom srcu uvijek je ostalo ono prvo saznanje – da je hrana mnogo više od pukog unosa kalorija. Ona je tradicija, priča, povezanost sa prirodom i ljudima.
Romina je pronašla način da spoji nauku i emociju, profesionalizam i ljubav prema svom porijeklu. Njena misija nije samo da edukuje o zdravoj ishrani, već i da postane most između Crne Gore i Italije, da kroz nutricionizam doprinese boljem i kvalitetnijem načinu života. Inspirisana bogatstvom mediteranske ishrane, vjeruje da se pravilna ishrana ne bazira na trendovima, već na očuvanju vrijednosti koje su nam naši preci ostavili – svježoj, nutritivno bogatoj hrani, pripremljenoj s pažnjom i ljubavlju.
Njena priča je dokaz da ljubav prema domovini ne slabi kilometrima, već se jača kroz posvećenost, znanje i želju da se ostavi pozitivan trag.
#CGDIJASPORA: Romina, možete li nam reći nešto više o sebi i svom obrazovanju?
#Romina Ličina: Rođena sam u Italiji. Studirala sam biologiju na Fakultetu u Rimu, a zatim sam se preselila u Milano, gdje sam stekla master diplomu humane ishrane. Moje stručno usavršavanje nastavila sam u Francuskoj, u Strazburu, gdje sam radila na istraživanju kardiovaskularnih bolesti, posebno metabolizma holesterola.
#CGDIJASPORA: Šta vas pokreće u poslu i privatnom životu?
#Romina Ličina: Vrlo sam optimistična osoba, puna entuzijazma. Volim da učim i da čitam naučne knjige, a posebno uživam u engleskoj i ruskoj književnosti. Sport je takođe sastavni dio mog svakodnevnog života – volim treninge u teretani, ali još više uživam u dugim šetnjama u prirodi. Moja velika strast je hrana i kuvanje, što smatram pravim uživanjem, a ne samo profesijom.
#CGDIJASPORA: Kako doživljavate svoju profesiju nutricioniste?
#Romina Ličina: Nikada je nijesam doživljavala kao posao, već kao istinsku strast. Vjerujem da kada radimo ono što volimo, nikada zapravo ne radimo. Nutricionizam je spoj nauke i načina života, i za mene predstavlja misiju – pomagati ljudima da poboljšaju svoje zdravlje kroz pravilnu ishranu.
#CGDIJASPORA: Vaše porijeklo je iz Crne Gore. Koliko vam znači povezanost s njom?
#Romina Ličina: Cijela moja porodica je rođena u Crnoj Gori, i iako sam rođena u Italiji, moje srce pripada Crnoj Gori. Odrasla sam slušajući priče o zemlji mojih predaka i provodila ljeta tamo, posebno u Nikšiću, gdje su mi baka i đed. Moje najljepše uspomene vezane su za bezbrižno djetinjstvo provedeno sa porodicom. Svaki put kada se vratim u Nikšić, osjećam se kao kod kuće.
#CGDIJASPORA: Odrasli ste u mnogobrojnoj porodici. Kakav je bio taj odnos s vašim sestrama?
#Romina Ličina: Ja sam najmlađa od četiri kćerke i odrastala sam u dinamičnoj, ali prelijepoj porodici. Moje sestre su mi bile i majke i prijateljice, i taj naš poseban odnos je s vremenom samo rastao. Uvijek smo se podržavale i njegujemo tu bliskost i danas.
#CGDIJASPORA: Vaši roditelji su izgradili život u inostranstvu. Kako ste doživjeli to iskustvo?
#Romina Ličina: Biti stranac u stranoj zemlji, poput Italije, za moje roditelje nije bio lak izazov. Izgraditi novi život u inostranstvu je težak zadatak, i zato sam izuzetno ponosna na njih i na ono što su postigli. Kroz to iskustvo sam naučila da treba ponosno isticati svoje porijeklo, jer ono što nas čini jedinstvenima ne smijemo potisnuti, već ga trebamo ponosno predstavljati.
#CGDIJASPORA: Smatrate li da vaša povezanost s Crnom Gorom može donijeti neku vrstu doprinosa?
#Romina Ličina: Apsolutno! Želim da budem most između Crne Gore i Italije, posebno kada je riječ o ishrani. Vjerujem da spoj različitih tradicija može donijeti mnoge prednosti. Moj cilj je da promovišem hranu bogatu hranjivim sastojcima, inspirisanu mediteranskom ishranom, koja može unaprijediti ishranu u Crnoj Gori.
#CGDIJASPORA: Kako biste opisali značaj mediteranske ishrane za Crnu Goru?
#Romina Ličina: Italijanska kulinarska tradicija je poznata širom svijeta, i mislim da bismo mogli senzibilizovati ljude u Crnoj Gori na kvalitetnu ishranu. Ne smijemo biti pod uticajem trendova i reklama, već trebamo njegovati tradicionalnu balkansku ishranu i obogatiti je proizvodima kao što su maslinovo ulje, integralne žitarice, riba, te veća količina voća i povrća.
#CGDIJASPORA: Na koji način sarađujete sa kolegama u oblasti nutricionizma?
#Romina Ličina: Komunikacija i razmjena znanja su ključ svake uspješne saradnje. Smatram da kroz razmjenu iskustava možemo doprinijeti poboljšanju ishrane, što je prvi korak ka kvalitetnom životu. Sa kolegama razvijam sinergiju koja nas vodi ka zajedničkom cilju – promovisanju zdravog načina ishrane.
#CGDIJASPORA: Kakvi su vaši planovi za budućnost u oblasti nutricionizma?
#Romina Ličina: Kao nutricionistički biolog, kao žena, ali prije svega kao Crnogorka, želim da se aktivno angažujem na promovisanju kvalitetne ishrane u našem regionu. Radujem se budućim saradnjama i svim mogućnostima koje će mi omogućiti da doprinesem poboljšanju zdravlja ljudi, kako u Crnoj Gori, tako i u Italiji.
Preuzeto: CG Dijaspora
INTERVJU: ROMINA LIČINA – Iako sam rođena u Italiji, moje srce pripada Crnoj Gori
S prvim toplijim danima članovi klastera “FARMERI SA BIHORA” izlaze na njive kako bi započeli pripreme za proljećnu sjetvu.
Traktori s plugovima i tanjiračama prolaze kroz polja, razbijajući zbijenu zemlju i pripremajući je za sadnju. U nekim dijelovima se primjenjuju organska i mineralna đubriva kako bi se poboljšala plodnost tla.
Ručni radovi, poput uklanjanja korova i ravnanja površine, takođe su u toku. U plastenicima i rasadnicima niču prve sadnice, koje će uskoro biti presađene na otvoreno polje. Pripreme su intenzivne, a svaki korak važan je za dobar prinos u nadolazećoj sezoni.
Autorica pjesme “Za Branku, od srca”, Džejla Mehović, učenica je trećeg razreda gimnazije u Petnjici, potaknuta prvom posjetom Branke Bogavac školi na Boru, 2. avgusta 2024. napisala je ovu pjesmu.
Branka Bogavac bila je još prije šezdeset godina jedina sa završenim fakultetom u tom kraju Bihora.
„Ovo će mi biti najdraža uspomena sa Bora. Inače, petnaesta pjesma koju su mi
posvetili pjesnici i prijatelji. Jedno veliko hvala svima“, kaže Branka Bogavac, rođena na Boru, a koja danas živi u Parizu i dobitnica je velikog broja nagrada i priznanja za svoj književni i publicistički rad.
ZA BRANKU OD SRCA
U tvojim očima,
Draga moja Branka,
Ogleda se svijet,
Plavetnilo neba
I svitanja let.
Snažna tišina
U osmjehu tvom,
Čuvar si snova,
Mir u Boru mom.
Svaka tvoja riječ
Poput je zvona,
Što dušu budi
Iz mrtvih snova.
Blaga, a jaka,
Sa srcem od zlata,
Draga Branka,
ti si vječna
ljepota i vatra.
Hod ti je pjesma,
A korak bez greške.
Svaku tvoju boru
Krase godine mudre.
Draga Branka,
Ti si svjetlo
Što mrak osvjetljava,
Tvoj težak put
Pero je paunovo.
Na Boru mom
Rado si viđen gost,
Jer Bor je moj,
Bor je tvoj…
U Rožajama je 1. marta održana osnivačka Skupština Bošnjačke građanske alijanse (BGA).
Devedesetih godina, dok su u Bosni i Hercegovini rušene džamije, Bošnjaci su u Rožajama gradili crkvu. Zbog toga ćemo se truditi da pomognemo svakoj zajednici u Crnoj Gori da pređe iz usko nacionalne u građansku politiku. Naš cilj je baštiniti građanske principe i opredjeljenja.
Budi se jedan tipično zimski dan. Pokušavam i ja da se nanovo probudim sa njim.
Decembar.
Izmiče nam prvi kvartal XXI stoljeća.
Magla kao dimna zavjesa okovala cijelu dolinu. Tišina i hladoća nečujno vladaju prostorom, tu se jedino još ponešto ptice bune, jer im je ograničena elementarna vidljivost, a sa tim i pregled na izbor jelovnika, nekako složno gakću kao na nekom mitingu opozicije, sa istim razlogom jer im je ponešto uskraćeno. I njima i opoziciji, za sada, glava da je zdravo, ovaj put ništa i ne mogu i neće promijeniti. Blagodat ovog momenta nam je poklon od Svevišnjeg, i to niko sem Njega ne može zamijeniti. Jedna uporna vrana ne prestaje, prednjači, usidrila se na starom oronulom orahu, nešto iskosa od mog prozora i oplela, kao da hoće da mi prenese neku poruku, uporno toroće bez pauze, pomislih ova ima kondicije ko naš veseli Pipun iz Zete, ali on više nije u opoziciji, nego u Vlasti i to u izvršnoj, pa se malo pritahirio.
Kao na usporenom snimku ustajem, i kao uvijek zažalim što sam se poslije sabaha kratko povrnuo u krevet, misli su samokritički nastrojene, mogao sam berićetnije započeti dan.
Napola budan insan krene da umije lice, da probistri očinje vidike, da bi se otrgao iz kunjanja i da efektno zabije mednjike pomedju sna i jave, ali hoćeš, iz česme uz neki neartikulisani grgut izlazi neka tamno kafena tečnost koja bi trebala da bude čista i pijaća, ali je više, zakleo bih se ni u horor filmovima, kao takvu niko ne pije. U polumraku tražim bidon one ”kupovne“, ili one ”domaće“ što sam onomad natočio u Paljuhu vraćajući se iz Bijelog Polja onim hazarderskim putem, koji me, kad god njim prođem, podsjeti na one stare western filmove, kada se ulickana gospoda truckala u onim karavanama, u kovanim kočijama sa onim velikim zadnjim drvenim točkovima po predjelima prostrane Američke posne pustinje.
Allahova blagodat u vidu kiše koja nam je do juče bezmalo heftu dana padala, ostavila nam je poodavno poznate probleme, koji su izgleda za Petnjičane toliko ustaljeni, da za veliko čudo oni taj problem sa zamućenom vodom smatraju kao normalna pojava, i niko na to ne obraća ni minimum pažnje. To ti je kao da imaš jednu kraću nogu i navikao si se na nju, i uporno prtiš, a ne primjećuješ da odmičeš. Ili kao kad se rodiš klopavih ušiju, prosto živiš ubijeđen da ti one lijepo stoje, dok te rođena majka u ljutini ne zovne ”klopo“.
I nađoh jedan bidon one kupovne Gorske, jer sam ovu slađu iz Paljuha prilično pohotno izgustirao juče.
Krenem da se okrijepim jednom jutarnjom turskom kahvom, ali kao da me je neko i jutros kleo, ne pali mi se ona mala žiža na šporetu kad upalim ringlu na koju sam propisno parkirao džezvu. U bunilu, kao da sam havijezan brzinom svjetlosti zaključim, i u stilu našeg sada već rahmetli Mladena Delića, kad ga ono Radanović zabio Bugarima, protnem onu čuvenu ”ljudi moji da li je to moguće“, već četvrti dan nema struje, puštaju je po dva-tri sahata, kao da nam uključuju infuziju. Plinsku bocu sam, sjećam se, sinoć iscijedio kuhajući neke domaće čajeve koje sam gustirao sa jednim provjerenim ahbabom, i do kasno u noć besjedio, peglali smo neke globalne devijacije, usput preskočivši zbilju ispred nosa i u našoj avliji.
Neka, napuniću plina kad kasnije odem za Berane.
Na um mi pade da odem neđe u selo da popijem taj fildžan kahve, ali selo moje prilično opustjelo, ostale samo starije amidže i strine, i jedna novopridošla snajka, čiji je đuveglija otišao prije tri hefte za Njemačku, na bauštelu da radi. Da mučim stare grehota, kod mlade neću, sramota. Odustajem.
Lubina mi zadrhta i prođe mi neka studen đovdom, ko onaj hladni vazduh što ponekad snažno naleti odozgo sa Pešterske visoravni, koji nas naježi kad se strmoglavi niz vrleti Radmanske klisure, začinjen bolnom sjetom. Ovdje se čekao red kad se lopte igralo, kolo bi veliki krug zahvatilo od omladine, koja je samo iz moga sela bila. Kolona đaka bi se podugačko opružila kad bi se u školu išlo. Ta pomisao mi pritiska dušu da bih vrisnuo, što bi moj rahmetli dedo rekao, da se do neba čuje, kad bi nas opominjao da ne nagazimo na trohe.
Sad niđe nikoga nema.
Idem dalje. Šaltam misli, jer se na ovo ne smijem dugo zadržati. Uznemirim se, pa ne može zadugo da me prođe.
Proberem neku ležerniju odjevnu kombinaciju, sa osvrtom na vremenske i kišne uslove i utoplim se pristojno, jer u suprotnom treba ić hećimu, a to bih ovaj put najradije izbjegao.
Na jedvite jade uz propratno mrmljanje nekako otvorim garažna vrata, koja su trebala sama na ”puljku“ da se otvore, ovako sam usput skatario i onu puljku i vrata i ko ih je napravio, potkačim i najveći izum Nikole Tesle, dok sam se napučao i čupao onu gvožđuriju da otvorim.
Pokušavam sebi da opravdavam, što sam opet došao na odmor, neka sam, što sam u svom rodnom kraju, a đe ću, kako mi je ovdje plaho lijepo, aha, kao nigdje na svijetu bijelom, kako ne, i usput u tom šizofrenom cijepanju mojih polova dostojanstveno halalim sebi za sve ove krupne obmane i laži. U dilemi sam dali da optimistički ostavim ovako širom otvorena garažna vrata ili da ih siheraški zatvorim sa nadom da će doći struja prije nego se vratim i puljkom ih, ono laganini ponovo otvorim, ili da se ponovo odirem kad budem ugonio auto. Zatvaram ih, idem na siguricu, da neki mahljuk ovako rano ne prođe ovuda i svrati da prošnjuha po garaži, ima tu štošta da se mahne. Gomilao sam cijeli život.
Izlazeći sa autom iz garaže, mahinalno bacim oko na kazaljku sa gorivom, malo, vrlo malo odskočila od rezerve, izdržat će valjda do sljedeće pumpe, a prva je u Berane.
Nanovo me krvnički razara činjenica da još uvijek nemamo svoju benzinsku pumpu u Petnjici, da ti je za iljač moraš po gorivo u Berane.
Spuštajući se prema čarsiji naletim ne jednog lokalnog, mislim, ja sam prilično poranio, a za njega ne znam je li poranio ili okasnio? Nije mi trebalo mnogo i po njegovom nestabilnom i lelujavom hodu sam brzo skapirao, da se on negdje propisno nasrkao neke žestine i da on upravo ide kući, a ne od kuće. Ne znam kakav mu je doček pripremio njegov organizacioni odbor, ali ne bih volio da sam na njegovom mjestu. Ili su naviknuti pa će proći samo sa onom ”hej otrov ti ga popila“.
Da je asfaltirani put bio imalo kvalitetan, nebih se rastrijeznio ni do Berana, ovako sam se pribojao da mi ne pomjeri onaj umireni kamen što se čudom pritajio u nekom prikrajku u bubregu, da ne vrečim od bolova ko lani.
U centru čaršije, pored banke, stanem jednom mladiću koji se po mojoj prvoj površnoj procjeni nevoljno odlučio da ide negdje. Uz selam mi se pristojno zahvalio i rekao da će put Podgorice, pa čeka neko da nalegne, pošto redovnog prevoza nema. Ukinut. Baš ukinut. Načisto ukinut.
Prođosmo pored motela, koji je, sjećam se, mali sam bio dok se radio, prijetio da bude građevinski poduhvat i atrakcija. I koji nikada nije služio onome čemu je izgrađen, i kao takav je nekoliko puta mijenjao vlasnika, koji su nekom nazovi reanimacijom uzaludno pokušavali da ga ožive. Propada. Dodatno zatrpan nekim izolacionim materijalima, nespretno nabacanim iz obližnjeg stovarišta, izgleda bolesno i oronulo, jadno i nakaradno. Tu prilično zapuštenu sliku ispraćam u retrovizoru.
Dok smo se poštenski istresli od stadiona prema Stenicama, i krenuli desno tu sam konačno počeo da dobijam osjećaj da smo izašli iz magle. Obradova me vidik i pomislih, evo sunca da mi spasi ovaj dan, da ga oživi i izvede iz ove letargije, i da konačno danas nešto zasija.
Gledajući desno, za sobom smo ostavljali centar Gornjeg Bihora, sablasnu dolinu, ko muštuluk umotanu u maglu. Prolazeći pokraj čuvene Duljkove stanice, pogled mi ulovi Koraćku kulu, koja jedina sija na suncu, koja dostojanstveno gospodari sa te visine, i kao da budno bez treptaja, stražari nad gornjim Bihorom, plaha, nadmena, ko nekada naše stasale bihorske odive, ponosita i gorda.
U razgovoru sa mojim saputnikom, reče mi da je to kupio novi vlasnik, Korać iz Švajcarske, ili ima viziju, ili je budala, kažu vuče ga, gore se rodio i kao mali otišao za Podgoricu, pa dalje u svijet.
”Ne zna on šta je Petnjička mafija, pričaju hoće da napravi nešto gore za turiste, planira neko etno selo, restoran, bungalove za spavanje, ali mu ne daju ovi iz Opštine, koče ga, neće ništa da mu pomognu, bar onaj put da mu urade. Znaš li kakav je očaravajući pogled odozgo. Šteta i to će nažalost propasti“. – dobaci saputnik.
Nevoljno pitam sagovornika, ima li išta ovdje da ne propada?
Tajac.
Sagovornik zabrinut ćuti.
Taman kad sam pomislio, da je u dubokom razmišljanju, otvori mu se dizna za razgovor.
”Propašće sve, ukoliko se ne probudimo, ukoliko se ne trgnemo“.- započe saputnik.
”Vi bar znate kako treba da izgleda život, vi koji ste veliki dio života proveli vani u uređene sisteme, vi koji ste radili po svijetu na odgovorne pozicije u jake firme. Vi koji dolazite ovdje i vidite kako ovo sve đavolu ode. Džaba vam što ste ove vile ovdje sagradili, što ste se puno čega odricali i najmilije ostavljali“.
Nekako ljutito i sa nekim nagomilanim i nataloženim revoltom nastavlja odgovor na moje pitanje koje se pretvorilo u monolog.
”Vjerujte da vas iz dijaspore smatramo pomalo i odgovornim za ovu situaciju, otišli ste i izvukli svoje zadnjice i dođete ovdje s`vremena na vrijeme i ništa ne preduzimate da se ovima koji su ostali poboljšaju uslovi za život“ – nastavlja saputnik kojeg sam na prvi pogled podcijenio i utefterisao u one tipične Bihorce koji nerado iznose svoj stav.
”Vidite li šta se radi, i kako se radi i šta će se desiti ukoliko se nešto ne promijeni“?
”Vidite li šta nam se desi sa omladinom, sa radnom snagom“
”Vidite li ko je ostao ovdje da živi? Hej, škole nam se zatvaraju, nema djece, gasimo se čovječe“
”Vidite li ko se i kako zapošljava, kako se dobijaju radna mjesta“
”Vidite li da nema struje po 4-5 dana, da nam je voda mutna čim jača kiša padne“
”Vidite li ove rupe po putu, kao da smo u Indiji“?
”Vidite li ko nam Opštinu vodi, kako se ponašaju, šta rade, napijaju se i brukaju na svakom koraku, šepure se tuda, okruženi poltronima, ko da su veliki posao napravili, a sve su satrli“.
”Beži bre“.
”Vidite li vi išta, ili ste kod oči, bez oči“?
”Moram kod završene škole za dnevnicu po primorju da radim, roditelje izdržavam, da ih ostavim neću, a nepismene i nekvalifikovane i nesposobne partijske ulizice su primili da rade u Opštinu“.
Nijemo sam ga samo slušao, bez argumenata, snage i prava da mu išta odgovorim.
Izgleda da sam ga samo načeo.
On uz kraći predah nastavlja.
”Opština ko opština, nije da nema, ima šta da ponudi, ima svoje resurse i potencijale, koji su neiskorišceni a Bogom su dani. Ovdje je bukvalno, izuzev ogromnih napora nekoliko familija, skoro i ugašena poljoprivreda, stočarstvo, voćarstvo, ratarstvo, od toga se nekad ljepota živjelo. O ogromnim turističkim potencijalima, da ne trošim riječi, to posebno nikoga ne interesuje“.
”Nema čovječe nikakvog idejnog plana, nikakve ozbiljne strategije oporavka i izlaska iz ove teške situacije. Dok druge opštine izdvajaju nekakva sredstva da se oporave mi tonemo, tonemo sve dublje“.
”Kako da osnujem familiju, ili treba da razmišljam i ja da podvijem rep i da bježim? Allah mi je u amanet ostavio roditelje, i njima ću hizmetiti, pa makar jednom dnevno jeo“.
”Lako je vama, dođete ovdje po nekoliko sedmica, malo se razželite, i brže-bolje nazad. Pojedini se doduše tu malo i produvaju, izigravaju nešto, naš primitivizam, valjda tamo ne mogu“.
”Zapitate li se ponekad kako je nama? Kako trpimo sve ovo, kako se snalazimo u ovom lopovskom sistemu? Pogotovo oni koji imaju svoj stav i karakter, koji nijesu potkupiljivi“.
”Vidite li vi iz dijaspore. Pa vas su dovodili da glasate, plaćali vam avionske karte, slali autobuse za vas, davali vam za putne troškove, a ovdje su kupovali pojedine ljude za po mizernih 30-40 Eura za glas, ucijenjivali ih sa socijalama i radnim mjestima“.
”Putna infrastruktura, je uništena, na svakom asfaltiranom putu, ukoliko se malo zagledate vidjet ćete slojeve koji su iznova nabacivani i krpljeni svakih 4-5 godina, što jasno aludira na neke izborne procese i njihovu dinamiku“. – u šta sam se lično uvjerio prije neki dan, kad se, usljed ove jake kiše, oburvao neki dio puta, podsjetio me na one filije mladoga sira kad ih je, nekada davno moja bijača precizno u kacu ređala.
Dok se vozimo dalje pokazuje mi saputnik rukom i opisuje – ”pogledaj i sam okolo, priroda je u dobroj mjeri zapuštena do granica da bude trajno uništena, službe kojima je to bio posao nijesu vodile računa o tome. Pored puteva se ostavljaju ostaci posječenog drveća koje nije ponešeno i nije iskorišćeno za grijanje. Vidiš li da se na skoro svakih stotinjak metara pored puta se nalaze divlje deponije smeća, na kojima se krijući baca raznovrstan otpad i materijali koji su opasni i štetni po ekosistem i životnu sredinu“.
”Pitaću vas za koju godinu, gdje ćete da dolaziti, kod koga, kad se jos ova šaka starih preseli na bolji svijet, bježat ćete odavde“.
”Jedino vi, ubijeđen sam, samo vi, možete nešto da uradite, vi iz dijaspore. Ove ovdje su sve ućutkali, imaju ih u ruke, svi su se nečim umazali. Za svija neki kapak imaju.
”Jedino vi da se potkopate i da se organizujete i da ovo promijenite. Vrijedni ste i ima vas dosta, i ne mogu vam ništa. Izaberete među vama jednog poštenog, sposobnog, pametnog i valjanog čovjeka, ubijeđen sam da jedino među vama ima takav, pa zategnete ovu situaciju i spasite šta se spasiti može. Da posložite kockice, da krene ljudima malo, i da vi imate đe postarost da se vratite“.
”Mi jedino još u vas vjerujemo, jedino se nadamo da neko od vas može da rastjera ove neradnike što su uzurpirali opštinske pozicije, i što urnisaše i unakaziše sve redom. Bruka čovječe, da su pravili plan kako da najbolje unište Petnjicu, pa negdje bi pogriješili, nešto bi odskočilo, ovako ništa, ništa“.
”Stani mi tu na autobusku, tu treba da čekam za dalje“.
I dok je izlazio iz auta, polunasmijan podsjeti me da je ova autobuska stanica bila u zadnjem vlasništvu našega čovjeka, i da je prije toga radila pedeset godina bez prekida, sad izgleda kao da je tornado prošao kroz nju, sva opuhana.
”Gledaj kako su je do kosti oglodali i perišan učinjeli ovi naši iz Petnjice – dohakali joj“.
”Razmislite dobro vi iz dijaspore, razmislite dobro, dok još nije kasno, nemate mnogo vremena, posljednja vrata, na posljednem vagonu u posljednjem vozu hvatate“.– kratko zaključi, prebaci neki dotrajali torbak preko ramena i najljubaznije mi se zahvali na usluzi što sam ga dovezao.
Nikada brže nijesam stigao do Berana. Svaka me njegova i dalje riječ boli, svaki me njegov uzdah siječe, savjest mi se raspada od griže. Glas mi se njegov brižni, odjednom i zrio i mladalački urezao u kosti i kao u ehu besprekidno ponavlja.
Kako se dozvolilo da nam ovo promakne pred očima? Kako?
Da se do te mjere uzoholimo i da se ne zabrinemo za svoje koji su ostali toprak da nam čuvaju.
Pobojali smo se da ne izgubimo ovu mekanu zonu komfora, u kojoj smo se ušuškali i toplo umotali. Ljubomorno se plašimo da ne izgrebemo svoje lakovane cipele u koje smo uskočili iz onih gumenih opanaka.
Sramota. Po stotinu puta sramota.
Baš treba da se zastidimo svog ophođenja prema gnijezdu iz kojeg smo svi poletjeli u svijet.
Zasigurno tvrdim da nijedna ptica to uradila nebi, nijedan gmizavac to uradio nebi. Ispada da smo mi Bihorci najveći beskičmenjaci koji se odriču svoje domovine, i ne obraćaju pažnju na njeno propadanje, na taj ustajali trulež koji je zauzeo maha do te mjere, da se raspadne pred našim očima.
Tako mi Allaha bićemo pitani, šta smo uradili da zaustavimo to propadanje, i šta smo uradili da zaštitimo svoju braću i svoje najmilije od te propasti.
Tako mi Allaha nemamo odgovor za to pitanje.
Bihorci, ili da zasučemo rukave, da radimo na tome i sačuvamo kućni prag i tako pripremamo dostojan odgovor Gospodaru onakav kakav zaslužujemo i On i mi, ili da se pripremamo za sigurnu propast i na ovom i na budućem svijetu.
Ime autora poznato redakciji
