Gost Radija Petnjica u emisiji Povodi je bio , lider BDZ, bivši muftija, narodni poslanik, predsjednik skupštinskog odbora za nauku i obrazovanje u Srbiji,
osnivač i predsjednik Savjeta internacionalnog fakulteta u Novom Pazaru, Muamer Zukorlić. Razgovor sa Zukorlićem prenosimo u cjelosti.
Vaša odluka da muftijsku odoru zamijenite svjetovnom je u javnosti izazvala različite komentare. Da ne bismo predpostavljali, kažite nam Vi motive takve odluke.
ZUKORLIĆ: Muftija nema odoru u smislu kršćansko pravoslavne percepcije. To povlačim iz razloga što u kršćansko-pravoslavnom shvatanju odore, odnosno uniforme, je zapravo dio vjerskog identiteta, obaveza visokog stupnja, gdje se takozvano skidanje odore u toj percepciji se smatra skoro pa bogumilnim. Kod muslimana, odnosno u slučaju muftije i ostalih velikodostojnika islamske zajednice, to je više svečano službena odjeća koja se koristi povremeno i s obzirom na to da je islamsko poimanje vjere, zapravo simbioza duhovnosti i svetovnosti. Ta relacija između bavljenja vjerom u profesionalnom smislu i bavljenje nekim svjetovnim poslom, koji ima status javnosti kao što je politika, ne predstavlja sa vjerskog aspekta nešto sporno. Ovo sam imao potrebu da objasnim zbog činjenice da mnogi to ne poznaju, već prosto imaju predrasude ili po inerciji shvataju ovo kao nešto strašno. Što se tiče stvarnih razloga, njih je više. Predvodio sam IZ više od 23 godine. Imao sam čast, a istovremeno i teret da postanem muftija sa 23 i po godine i vjerovatno sam do dana današnjeg apsolutni rekorder, jer ne znam da je neko na svjetskoj sceni postao muftija u tim godinama. Nakon skoro četvrt stoljeća baveljanja ovim poslom donio sam odluku da više ne budem muftija. Imao sam 45 godina kada sam se zapitao da li cijelog zivota treba da budem muftija. Dakle, sa aspekta kreativnosti, čovjek ima potrebu da nešto promijeni. Sa druge strane, s obzirom na to da sam imao čast da predvodim događaje u osnivanju skoro svih institucija IZ na prostoru Sandžaka, što je rezultiralo građenjem velikog autoriteta među saradnicima. U jednom trenutku, nakon toliko vremena prosto postanete kao orah u čijem hladu teško bilo šta raste. Ja sam vidio da oko sebe imam jako puno talentiranih saradnika, ali da je moj autoritet sjena koja na neki način njima ne dozvoljava da iskažu sve svoje talente, ne zato što ja nisam njima davao šanse, već zato što su prosto kao djeca pored jakog oca. Osejtio sam opasnost od pretvaranja institucija u jednog čovjeka. A to je ono protiv čega sam se borio cijelog života. Pokušavao sam učiti na tuđim greškama, koje su na žalost brojne u dalekoj prošlosti, gdje su veliki lideri zapravo pali na ispitu onoga što dolazi poslije njih, na način što nisu podigli ekipu i zapravo nisu instituciju napravili institucijom.Shvatio sam da je jejdino rješenje ukoliko odem, ukoliko se pomjerim. Mislim da sam napravio pravi potez. Neovisno gdje bi ili gdje sam otišao. Mislim da je to dobro i da se evo, nakon dvije godine pokazuje da je dobro. Jer sada ti ljudi koji nijesu mogli da dođu do izražaja, sada jako dobro dolaze do izražaja. Sa druge strane, gdje idem i to je imalo svoje povode. Politika je nešto što danas predstavlja središte odlučivanja pojedinca ili zajednice. Na žalost, ne živimo u vremenu dominacije vjere i morala, već živimo u vremenu potpune dominacije politike i kapitala. Četvrt stoljeća sam se posvetio svojim ciljevima i onom za šta sam se borio i za šta sam posvetio i sebe i svoju porodicu i odrekao se mnogo čega da bi te ustanove koje ovdje nisu postojale nastale pa zaživjele. I onda sam nakon toliko vremena, suočio se sa činjenicom da jedan osrednji političar, može da nam uništi nešto što smo radili deset godina. Osjetio sam se obaveznim da to zaštitim. Jer, jedno je formirati sistem, drugo je razvijati sistem, a treće je zaštititi ga. Zapitao sam se kako da ga, da sjedim ovdje, da mi razni Koštunice, Tadići, Ugljanini i Ljajići, prave obruče i zavjere oko nečeg što je najbolje što je nastalo ovdje, a to je taj sistem od dječjeg vrtića do univerziteta. Ne, gospodo, rekao sam, ako hoćete da se borimo, onda ja dolazim na vaš teren. To je ono što nijesu očekivali, nijesu vjerovali da smijem dozvoliti sebi takav rizik, da kako oni kažu, carstvo koje sam pravio četvrt stoljeća, u kome se osjećam sigurno ne smijem ostaviti i doći ne na ledinu, već u kaljugu politike sa svim onim što ona jeste u načelu, a pogotovo ovdje u Sandžaku. To je bio faktor iznenađenja i oni su u šoku, i ne mogu da se oporave. Zamislite kada su uspjeli da se pomire Ljajić i Ugljanin, a to nikom nije moglo da pođe za rukom da ih pomiri. To je kao ono u narodu što se kaže kada je temperatura minus 30, noćas spavaju pas i mačka zajedno. E ta temperatura od minus 30 sam ja i moj ulazak u politiku. Onda su se zagrlili pas i mačka da bi preživjeli što je potpuno neprirodno jer su se oni ubijali. Imamo mrtve ljude iz njhovih političkih obračuna, imamo ljude koji žive u kolicima, imamo ljude koji su još u zatvorima, koji su po narudžbi ubijali jedne druge itd. To je sve premošteno jer iza brda ide cunami koji se zove Muamer Zukorlić. To je efekat šoka, što je meni stvorilo veliku političku prednost. Oni su se sada ujedinili. Do sada su postojale tri političke opcije u Sandžaku a sada postoje dvije. Postoje Oni i Mi, bez obzira što njihovo ujedinjavanje predstavlja ukupnjivanje njihovog političkog tabora meni može privremeno da stvori političke probleme, ali dugoročno je to dobro jer ćemo da se izdiferenciramo. To su zapravo dvije politike, jedna je ta njihova – poltronska, isključivo uskopartijska interesna, a sa druge strane autentična, specifična, veoma originalna, koja je bazirana na osnovnim duhovnim, kulturološkim principima i vrijednostima ovog naroda ovdje, prevashodno Bošnjačkog ali ne samo bošnjačkog, već i srpskog, crnogorskog i albanskog i svih onih koji su spremni da priznaju univerzalne i prave ljudske vrijednosti. Temelj moje politike je zapravo to. Tako da sam iz ta dva motiva ušao u politiku i nisam se pokajao jer sam tačno znao gdje idem. Nisam se pokajao jer sam znao da nisam otišao tamo da zaradim neki novac ili neki automobil, jer sam ja na kraju krajeva, uspješan u svim segmentima svoga života tako da nemam neke materijalne ili ovosvetske potrebe koje bi kao neki drugi političari, ostvario preko države jer ulazim potpuno ostvaren u politiku. To je moja prednost i zato ja nemam potrebu da objašnjavam novinarima odakle mi automobil, nisma bio na vlasti da bi me pitali kako sam tu vlast upotrijebio ili zloupotrijebio itd. Ulazim potpuno rasterećen, potpuno ostvareno, potpuno zrelo, bez iskustva u samoj politici ali sa velikim iskustvom u svim drugim segmentima društvenog života, organizacije i svega ostalog. Temelj moje politike je politika dijaloga i pomiranje, što je ideal koji ne može niko da ospori ali vrlo često zvuči kao jedna patetička floskula. Takve ideje nije lako promovisat jer su lako za reći a vrlo teško za primijenit i nije lako čak ni dobit za njih jer izgledaju nestvarno. Svjestan sam tih opterećenja ali sam po prirodi idealista, neko ko je spreman da se do kraja bori za ono u šta vjeruje. Ja vjerujem da je pomirenje jedina šansa za sve narode na Balkanu. Pomirenje je ideja koja je i duhovno i civilizacijski i etički neprikosnovena vrijednost ljudska i ona se ne odnosi samo na potrebu koja se pojavljuje poslije svađe.
Iz vaših govora, izjava nastupa jasno stavljate do znanja da se ne bojite nikoga sem Boga. Je li to arogancija ili strategija?
ZUKORLIĆ: Karakter! To je ono što me čini kao osobu koja ima percepciju života tako da vrijednujem život ukoliko je on posvećen vrijednostima, ukoliko su univezalne vrijednosti, kao što su sloboda, dostojanstvo, vjera, etika, dobročinstvo itd. Moje shvatanje sreće je da ona ne stanuje u tjelesnim zadovoljstvima. Tjelesna zadovoljstva su prostor u kome se ostvari kratkotrajno zadovoljstvo ali ne i sreća. Sreća stanuje u duš,i a ne u strastima. Sreća se baštini u gornjoj polovini čovjeka, a ne u donjoj polovini čovjeka, jer je čovjek tako podijeljen na dva sprata, gdje ono od pleskusa pa dolje i tu stanuju strasti, porivi, požude, potrebe, biologija, hemija itd, ali je ono zemaljsko, a treba da se čita prizemno više negoli zemaljsko. Iznad pleksusa, ta gornja polovina, srce, duša, razum, tu na gornjem spratu su polja gdje se baštine prave vrijednosti. Onaj ko da primat gornjem spratu čovjeka u odnosu na taj donji, ima mogućnost dugoročne sreće. Na žalost, savremena materijalistička civilizacija je izvrnula čovjeka tako da mu donji sprat, a čitajte podzemlje, dominira. Na žalost, nije to samo u relaciji pristupa vrijednostima već i vrlo često i u relaciji politike i drugih faktora gdje je podzemlje jače od nadzemlja. Taj poremećaj dovodi do nesreće, dovodi do nereda, dovodi do nestabilnosti i unutar individue i unutar porodice, unutar zajednice, unutar države i unutar međunarodnih odnosa itd. To je korijen mojih percepcija i ja sam jedan on odnih koji vjeruju da nema dosljednosti pravim vrijednostima bez vjere u Boga. Zato kažem da Boga, kao univerzalnog božanstva koji je jedan Bog kod kršćana, muslimana i jevreja i ne postoj naš bog i vaš bog. Bog je samo jedan. Postoje različiti oblici obraćanja, postoje različiti oblici percepcija boga, koje su autentičnije ili su manje autentične, koje su kroz istoriju neznatno na ovaj ili onaj način mijenjale i bile manje ili više ispravne. Pogrešna je percepcija među religijama gdje se kaže vi se obraćate vašem bogu, a mi našem. To postoji samo u paganstvu jer je tamo višeboštvo. Zato u sinergiji vrijednosti i boga i kada vam to proradi onda se zaista bojite samo boga. Ne postoji nakakav mogući strah od stvorenja jer postoji jasna aksioma u kojoj se kaže da onaj ko se boji stvoritelja ne boji se stvorenja, a onaj ko se ne boji stvorenja, onda on nije svjesta i ne boji se boga
Podržavate vlast Aleksandra Vučića, bivšeg funkcionera radikala, istih onih koji su crtali granice od Karlobaga do Virovitice…Evolucija je čudo zar ne?
ZUKORLIĆ: Da, ja sarađujem i moja stranka sarađuje, ali ako nemam potpisan koalicioni sporazum onda nisam u koaliciji. Jesam u izvjesnim partnerskim odnosima koji su uspostvaljeni oko nekoliko ključnih principa, od kojih je prvi i osnovni politika dijaloga i pomirenja. Prije svega na relaciji srpskog i bošnjačkog naroda, jer dolazimo iz ta dva naroda i svakako tu je još nekoliko tačaka koje se odnose na potrebu ispravljanja nepravdi prema Bošnjacima i u pogledu kolektivnih prava, ali isto tako i u pogledu razvoja, infrastrukture, privrede i svega ostalog jer i sami znamo u kakvom se stanju nalazi Sandžak, ne samo sada već u poslednjih stotinu godina. Nravno, ne može niko ignorisati sve ono što se dešavalo ranije i mi se svi poznajemo, znamo se ko je gdje nastao, šta je pričao prije petnaest godina, šta prije dvadeset,trideset itd i to nije nešto što se može sakriti niti ima smisla sve to ignorisati, ali isto tako ono što jeste za mene bitno je da Aleksandar Vučić, sadašnji predsjednik republike Srbije, javno priznaje da je tako mislio i govorio tada sa dvadeset i nekoliko godina, a da sada sa svojih 40 i nekoliko je shvatio da treba ovako kao što govori sada. Sa tim tada se nikada ne bih mogao složiti, zato tada nisam sarađivao niti sa njim niti sa onima koji su tako govorili. Ali, kada neko kaže – ja sam tako mislio, shvatio sam da to nije dobro, a sada misli i radim ovako, za mene je čak ako hoćemo psihološki pa i etički to vrijedno, jer ljudi koji su probali nešto loše pa se promijenili i odlučili na nešto drugačije, mnogo se teže vraću onom lošem nego oni pto nisu ni probali. Imate primjer Dodika, on je obrnuto. On je bio socijaldemokrata, građanske orjentacije, a vidite šta danas radi. Obično se i u sportu rezultat broji po kraju, a ne po početku. To je jedan aspket. Drugi aspekt je da ja kao predstavnik manjinskog naroda u Srbiji, ma ko bio na čelu države, sam dužan da dam šansu za saradnju. I ranije sam dok se nisam bavio profesionalno politikom, kao muftija sam dao šansu i Koštunici i pokušao i sa njim saradnju. I Tadiću. Jedino nisam dao šansu Miloševiću, jer nisam mogao dati šansu dok su topovi iznad Pazara bili okrenuti ka Pazaru. Osim Miloševića, ne postoji vladara u Srbiji kojem ja nisam pokušao dati šansu. Kada ste manjinski narod, pogotovu ovdje na Balkanu,onda preko stotinu godina plaćaterazne cehove, od turske do sadašnjih cehova fundamentalizma i nekakvog terorizma. Nema šta da se protrese u svijetu, a da nas ovdje ne zakuči. I vi morate sva ta bremena da nosite i da pomognete tom narodu i toj zajednici da preživi i da sačuva neke svoje vrijednosti i svoj identitet. To nimalo nije lako. Svakako da je po mojoj i ljudskoj, vjerskoj, duhovnoj i etičkoj percepciji da uvijek treba dati šansu pozitivnoj varijanti. Za svađu uvijek imate vremena. Za konfrotaciju možete kad god hoćete da se okrenete. Ja i kada sam se konfrotirao sa pojedinim vladarima Srbije, to je bilo zato što su oni ili odbili tu saradnju ili je prokockali. Tako da bih dao tu šansu Aleksandru Vučiću i da je radikalniji. Ne slažući naravno sa tim radikalizmom. U ovom slučaju on je prihvatio tu saradnju, za sada načelno i u pojedinim koracima, a vrijeme će pokazati do čega će to dovesti. Za sada vidim reflekcije naših dogovora ne smao u našoj direktnoj komunakaciji ovdje u Srbiji već i u saradnji i odnosima sa BiH. Dakle, ja sam prvi koji je pomenuo auto-put Novi Pazar – Sarajevo i tada kada sam ga pomenuo rekli su šta li ovaj muftija sanja. Eno ga napisanog u mom programu od prije godinu i po dana pred izborima, a evo knjižica štampana tog programa. Vidjeli smo da kada je Vučić boravio u Sarajevu, pored potenciranja stava da Srbija neće ugrožavati jedinstvo BiH, a druga stvar koju sam insistirao jeste auto-put Novi Pazar – Sarajevo. Dakle, ukoliko imate te efekte, onda se pokazuje da ta politika pomirenja koju ja vodim i to partnerstvo koje sam započeo sa Aleksandrom Vučićem i njegovom partijom ima smisla i da daju već neke rezultate. Prvi od efekata od moga jednogodišnjeg boravka u parlamentu jeste da sam kroz neposredenu komunikaciju sa skoro svim narodnim poslanicima, od onih ekstremno desnih do onih ekstremno lijevih ili građanskih, zapravo uspio da predstavim bošnjačku politiku u Srbiji drugačiju od onoga što su do sada radili Ugljanin i Ljajić. Za godinu smo ja i kolega Tarhatović uspjeli da damo sasvim drugu sliku narodnog poslanika iz Sandžaka, koja se ogleda u tome da imate jednu autentičnu bošnjačko sandžačku politiku ali isto tako kultivisaniu, kooperativnu, da se tvrdo drži do svojih stavova i za njih se borimo, ali bez toga da nekome guramo prst u oko, da nekog vrijeđamo, da nekog negiramo. Dakle, niti smo poltroni poput Ljajića, niti smo primitivci poput Ugljanina. To je ono što je jedan od velikih iskoraka u pogledu odnosa i u pogledu prezentacije našeg naroda. Jedan narod ili jedna politika, da bi drugi narod ili neku zajednicu stavila kao legalnu metu, prihvatila kao legalnu metu, ona mora da taj narod dehumanizuje. Da je predstavi u svojoj glavi kao nešto bezvrijedno. I kada imaju Bošnjaci loše predstavnike, ti predstavnici pomažu da se u percepciji srpske političke elite i akademske, stvara slika „ma ovo su jadnici, gledajte kako prodaju svoje interese, gledajte kako su ljigavi, vidite kakvi su, bolje i da ne postoje“. Dakle, dehumanizacijom se jedan narod stavlja kao legitimna meta. Mojim ulsakom u politiku i BDZ-om, to se više ne može desiti. Imamo jednu trećinu koja je kupljena, koja je zgažena od Ljajića, drugu trećinu koju još iz 90-tih drži SDA, ne znam da li je to stranka vjera ili stranka koja živi na neobrazovanosti, primitivizmu, neupućenosti i neiformisanosti ljudi itd.i nekim iluzijama, ali zato postoji trećina naroda koja je glasala za mene i moju politiku. Da, to još nije apsolitna većina. Da, to još nije natpolovična većina, ali od te trećine je lakše napraviti većinu ako sačuvate sjeme te autentičnosti. To smatram najvećim iskorakom, ako postoje neki konretni iskoraci. Više nemamo žandarmeriju, ne tučemo se sa policijom, više nemamo rušenje vjerskih objekata, više nemamo progon vjeroučitelja iz škola….
Kažete nema rušenja? A džamija u Zemunu? I nju je srušila Vučićeva vlada.
ZUKORLIĆ: To je apsolutno neprihvatljivo. Vi znate, bez obzira što je to građeno pod kapom paravjerske tvorevine koju mi ne priznajemo, koju je napravio beogradski režim, a sada im to ruši. Bez obzira na to , ja sam to javno kazao, a i u neposredonm razgoovu sa odgovornim ljudima u Beogradu, da se sa ne slažem. Ne zato što Jusufspahić zaslužuju neku zaštitu i podršku od mene, jer su oni velika zla nanijeli samim muslimanima. Njihov način predstavljanja IZ u Beogradu je zapravo rezultirao time da poslije 40 godina porodične vladavine jednog Jusufspahića pa drugog, trećeg, četvrtog, petog…ono ko Lujevima, treba da im stavimo brojeve jer se više ne zna koji je koji. Rezultat te politike, nakon 40 godina privatizovanja Bajrakti džamije je da je srušena džamija u Zemunu. Ako su bile tolike sluge Beogradu, zašto im se to desilo, uz to treba reći i da muslimani nemaju groblje u Beogradu. To je potvrda da takva politika, poltronska politika na kraju tako i završi. No, ja ne mogu da podržim rušenje džamije, makar oni je pravili i makar oni stajali iza objekta. Strašno je da se bilo kada i bilo gdje sruši bilo šta što se zove vjerski objekat u ovom slučaju džamija. I strašno je i za Beograd i za državu, da ode slika iz Beograda rušenja džamije. Pogotovo zbog naših ranjenih odnosa. Znamo koliko je džamija srušeno u Bosni, znamo da te rane još nijesu zarasle i pogotovo što je to nož u leđa mojoj politici pomirenja.
Moram vam priznati da ste u početku djelovali radikalno i malo sam se plašio vašeg uticaja u Crnoj Gori. Pa i potezi koje ste povlačili u CG su mi davali za pravo na to. Tu prije svega mislim na početno šurovanje BDZ sa Demokratskim frontom, zastava bošnjačka sa četničkom…NIjeste se proslavili tada sa tom politikom pomirenja koju sada zagovarate, iako vam se u posljednje vrijeme priča umivena sa evropskom pričom.
ZUKORLIĆ: U CG nismo imali niti resurse niti aktivnosti koje smo imali ovdje u zadnjih 25 godina i zato smo tamo tek u nastanku naša priča, tek je zasijano, tek klija, ali će proklijati zato što će vrijeme potrošiti pogrešne politike. Prvo među Bošnjacima. Ova ideja je svježa, nova i originalna. Ona će, ako Bog da biti neminovna, biti dominirajuća tamo gdje su Bošnjaci uključujući i dio u Crnoj Gori. Dakle, nemam nikakvu sumnju u to, jer je ona toliko dobro vrijednosno postavljena da ne može niti da nestane nit da se uguši. Ona ne okuplja ljude kao što to radi SDA, SDP i Bošnjačka stranka – tipa trange frange, ti meni ja tebi, ja ću zaposliti svog sina, ti ovo, ja ću tebi dati homar da osječeš bez šumara itd. To vam može pomoći da pobijedite tri puta, ali nakon toga ćete morati da pobjegnete od te vlasti. Nakon što i vi sami pojedete sve što ste mislili iz budžeta opštine ili države, nakon toga će te vi, kao lider stranke da se suočite sa besmislicom toga što ste radili. Zato mi ne žurimo nigdje. Mi radimo od čovjeka do čovjeka. Mi radimo i čekamo trenutak da se narod suoči sa porazom i svim negativnim plodovima tih politika. Očekujem uspjeh BDZ, ne nikakav trijumfalan, ne nikakav iznenađujući, već postupan, siguran i stabilan. U sjevernom Sadžaku je trećina ostvarena u startu, a u južnom će doći, samo što je tamo kasnije krenulo, kasnije se rodilo i kasnije će i da poraste. Politika ima svoje dimenzije. Postoji dnevna politika i postoji ono što je kičma i osnova vašeg programa i ideologija stranke. U dnevnoj politici vrlo često formirate stavove shodno nekoj akciji ili reakciji. BDZ je opoziciona stranka i ukoliko se ne bori protiv režima ona ne postoji. Mi smo imali sličnu situaciju ovdje i sa Tadićem. Oni su važili za građansku partiju, pa su nam na osnovu toga govorili da mi ne možemo sa četnicima a oni će da nas malo gaze zato što nemamo s kim. Onda sam primio Tomislava Nikolića 2012.godine i nakon toga izjavio da više volim sa iskrenim četnicima nego sa neiskrenim demokratama. Čerečili me ovdje i u Bosni, jesam li rekao ja kažem – jesam i evo, ponavljam da jesam rekao. Više volim sa bilo kim ko je iskren. Ma kakav bio, crn, šaren, siv, rogat itd u svakom slučaju je iskrenost nešto što može biti čvrsto tlo za nekakav odnos, ne mora biti saradnja. Znate šta vam misli odnosno, znate na čemu ste. Isto tako, ja sam bio konslutiran od strane mojih prijatelja iz BDZ u Crnoj Gori, da li da učestvuju na tim protestima i ja sam bio za to da učestvuju. I neka su učestvovali i neka su zastave bile i sa srpskim i četničkim, svako je nosio svoju. Na kraju krajeva, to vam je realnost. Ono što ja mislim i o Draži Mihjalnoviću, Pavlu Đurišiću, zločinima to ne može da zasjeni niti da promijeni stav prema tome. Ali, isto tako, ako postoje neki četnici i u Srbiji i u Crnoj Gori koji su realnost, ja sam spreman da i sa njim razgovaram. Da vidim šta ti četnici sada, nakon 50, 70, 100 godina nude. Jer oni su faktor, oni su činjenica. Prema tome, ne postoji faktor sa kojim ja ne bih razgovarao. Šta će biti posle razogovora – ne znam. Zato, učešće BDZ na protestima sa DF i ostalim četničkim vojvodama itd.je ispravan postupak i ima moju podršku. Zato što režim protiv koga se oni bore nije pokazao nikakvu spremnost na saradnju. U tome se potpuno slažem sa rukovodstvom BDZ u CG. Ima nešto što se nisam složio sa rukovodsvom u CG. Oko protesta su me poslušali, ali kada su radili prošlu kampanju, moje mišljenje je bilo da ne treba da rade na način kao što je radio ostatak opozicije tipa „nećemo nikada sa vladajućom strankom po svaku cijenu“. To manjinski narod ne smije da radi. Ja sam im kazao da na tome ne baziraju kampanju. Formirajte kampanju na svom programu, a onda kažite niti smo protiv Đukanovića zato što se tako zove niti njegove stranke, niti smo za DF ili druge opozicione stranke zato što se tako zovu. Mi smo stranka koja predstavlja Bošnjake, stranka koja ima svoj program, mi se borimo za glasove, a onda smo spremni na razgovore sa svim politčkih faktorima u Crnoj Gori i onaj ko bude spreman da prihvati više iz našeg programa mi ćemo sa njim sarađivati. To je bio moj savjet. Oni su kazali da je takva atmosfera u CG, ili ste za režim ili protiv režima, i onda su bazirali svoju kampanju na to da tuku Mila Đukanovića i njegovu stranku, i eto, bilo je kako je bilo, ja nisam zabranjivao taj način ali je moje mišljenje bilo drugačije. Mislim da su sada uzeli neke pouke i pretpostavljam da će sada u kampanjama ići drugačije i da je to tako bolje. Kada ste manjina u jednoj državi, vi ste već ugroženi, a kada ste opozicija i manjina, onda ste duplo ugroženi. Na kraju krajeva, mislim da je bilo i dobro da oni okuse sve te oblike političke borbe, i da sazrijevaju i meni je drago što BDZ postupno sazrijeva. Problemi SDA 90-tih je što je prebrzo narasla i deformisala se u rastu i nikada se više nije ispravila.
Iz Islamske zajednice Crne Gore su vas više puta označavali kao nekog ko želi da napravi paralelnu islamsku organizaciju u Crnoj Gori.
ZUKORLIĆ: Bilo je jako teških riječi, od toga da sam fašista, terorista, da podržavam isilovce, mislim da sam gnusne stvari čuo i uglavnom ste primijetili da u poslednje vrijeme, kako govorim o pomirenju, manje uzvraćam na takve optužbe. Jer mi je ružno da govorim o pomirenju Srba i Bošnjaka, a onda pocijepam Fejzića koji vjerovatno zaslužuje u nekom trenutku, ali ako pružam ruku pomirenja onda je pružam svima. Ne mogu je pružati drugima, a uslovno rečeno ne pružiti je svojima. Ružan je osjećaj kada neko predstavlja IZ, da sebi dozvoli takav rječnik, da se tako obraća, iako ja to čitam drugačije. Takve se riječi koriste samo iz očaja. Takve riječi se koriste samo kada je to poručeno od nekog ili ste očajni jer vam nešto ne ide, pa onda imate potrebu da nešto kažete, da uvrijedite itd. Meni to više liči na poraz, zato sam otćutao i otrpio takve optužbe. Što se tiče paralenosti IZ to pitanje je mnogo kmpleksnije od samog odnosa u unutar IZ. To je pitanje Sandžaka, čitanje činjenice da u Sandžaku živi jedan narod i etnički i vjerski. Mislim na većinske Bošnjake. Ponovno oživljena granice između Srbije i Crne Gore je realnost, ali koja isto tako proizvodi neke probleme i to drugačije nego što je meni Filip Vujanović, neposredno prije referednudam o samostalnosti Crne Gore, obećavao, uvjeravao, očekujući da ne budem protiv nezavisnoti CG, da se u komunikacijski – organizaciono, u vjerskom, kulturološkom i svakom drugom pogledu, ništa neće promijeniti. On je meni garantovao da će ta granica biti administrativna u međunarodnom pravu, a da ona ni na koji način ugroziti komunikacije – lične, porodične itd. To je razgovor koji se tada desio među nama i to je činjenica. Svi znaju da ja nisam bio protagonista osamostelja Crne Gore. Istina je da nisam bio ni aktivno protiv iz razloga što sam vidio šta hoće većina Bošnjaka. Kada jedan talas krene besmisleno je stajati pred taj talas. Ali nisam mogao da podržavam cijepanje mog naroda, ma pod kojom tom zastavom bilo i sa bilo kakvim izgovorima. Ta granica je pocijepala moj narod napola i ja nikada ne mogu biti srćean zbog toga. Ja ću biti sada srećan da u nekim evrospkim procesima i integracijama ta granica bude gubila na značaju. Ideja Sandžaka prekogranične regije je ideja koja bi donekle tu ranu zacijelila i zato se ja zalažem za to. Radi javnosti, Mešihat Sandžaka, je osnovan 93.godine. Nisam ga ja osnovao, nego tadašnji postoječi odbori IZ, uključujući i odbor u Petnjici, Bijelom Polju, Rožajama, Plavu i Gusinju. To su bili subjekti osnivanja Mešihata IZ Sandžaka koji je bio logična posljedica disolucije jedinstvene IZ Jugoslavije. Posle toga se sve dešava. Crnogorksa politika i crnogorski režim je nasilno spriječio sudjelovanje tih odbora IZ u novoj strukturi IZ na prostoru Sandžaka koja je nastala. Na Ribarevinama su naši saborci nasilno vraćeni da ne dođu na sabor IZ 94.- 95 godine. Imali smo represije, progone, privođenje ljudi iz tih odbora IZ da odustanu od Mešihata IZ Sandžaka. Ako je to tako bilo, da li mislite da ću ja da kažem, ok gospodo, vi ste imali pendrek i tukli ste nas i sada ćemo da se ponašamo kao da se ništa nije desilo. E, pa ne možemo da se ponašamo tako. Ne pravim niti ćemo praviti paralenu IZ u Crnoj Gori. Ali je veoma nekorektno i nečasno politički i medijski satanizirati odeljenje Gazi Isabegove medrese predstavljajući je kao ispostavu Isila i pozivanjem raznih inspekcija. Izviniti ali, to odljenje medrese je starije od obnovljenje državnosti Crne Gore. Ako držva da bude nasilna, to je drugo, ali ako hoće da bude pravna onda ne može da kaže ko ste vi, vi ste došli iz Pazara. Ne, mi smo tu bili prije nego li ste napravili novu državu. Zato vi to morate legalizovati. Koji je način, hajde da sjednemo i razgovaramo, jer to odeljenje postoji prije referenduma. Ne možete da kažete da se to odjeljenje ne sviđa Feiziću pa hajde napolje. Možete, ali je to nasilje. Znajte da nas neće slomiti. I sve manje će nas lomiti, jer režimi koji postoje na sili, kratko traju. Pametni to neće dozvoliti i ja vjerujem da će biti dovoljno pameti i kod Đukanovićeve stranke i kod ostalih da ne pristaju da budu sredstvo obračuna Fejzićevih politika koje bi sada da počiste svoje konkurente. Pa, izvini te, meni mnogi smetaju pa ih ne eliminišem, već pokušavam da ih na civilizirini način obračunam. Ali ne na način da zovem premijera i kažem de mi otjerajte ovu medresu, otjerajte mi vrtić, otjerajte mi školu Kurana. E pa ne može. Ja znam da je bolno za Fejzića to što je sandžački muftija Hafiz Abdurahman, više upisao polaznik u ženskoj medresi u Rožajama nego on. A ovaj ima cijeli državni aparat, i domaći i turski, ali on ne može tu utakmicu da dobije. Zato što imate original i falsifikat. Imate ono što je izvorno vjersko i izvorno bonjačko i imate nešto što bazira svoju moć na kolaboraciji sa režimom. To privremeno daje neke efekte, ali dugoročno ne može, to mora da padne kao što je ovdje pao Zilkić pa su napravili nekog novog, pa će pasti i taj pa će opet napraviti nekog novog. Poltroni su poželji za svaki režim. Ali, nikada dugoročno ne mogu da ostvare ništa za sebe. Oni na sitno za sebe ostvare neke privilegije i na kraju, takva politika i takva ideja i takva IZ ne može da uspije. To je prava istina. Ja i sada pokušavam da biram riječi jer ne želim da uvrijedim nikog. Ja znam da se Sandžak ne može ignorisati, da se Sandžak ne može zabraniti, jer to klija kroz vene ljudi kao historijska, kulturološka, politička, geografska, ekonomska realnost, regija koja postoji. Ovo treba da i crnogorski i srpski faktori prihvate kao šansu činjenicu da imate sada u Sandžaku dominirajuće političke faktore koji Sandžak ne koriste kao antisrpski i anticrnogorski projekat. Pokušavamo da ideju Sandžaka na taj način formulišemo ne kao faktor razbijanja država i granica, već kao faktor stabilnosti i zato je idealna prekogranična regija i to su evrpski projekti koji mogu da budu stabilizirajući i za odnose Srbije i Crne Gore i za osjećaj Bošnjaka. Ne može ni Srbija ni Crna Gora praviti sreću na osjećaju Bošnjaka da su zgaženi. Ne može se praviti dostojanstvo Srbije i Crne Gore na rušenju dostojanstva Bošnjaka. To je moja postavka i ja samo želi da nađem način, i politički i kulturološki da upravo dokažemo i pokažemo da je ovo zemlja komotna za sve ljude koji u njoj žive. I da dostojanstvo Srbina i Crnogorca ne može biti skuplje i veće od dostojanstva Bošnjaka. Moramo omogućiti ljudima da pravimo obostrano povjerenje. Ne može sada Srbija i Crna Gora tražiti od Bošnjaka da joj potpuno vjeruje bez obzira svih genocidnih valova i zločina koji su se desili, da mi svoju sudbinu i individualnu, i porodičnu i kolektivnu damo Srbiji i Crnoj Gori na čuvanje. Da kažemo – ok, mi vama vjerujemo, klali ste nas jedno desetak puta, rekli ste da nećete više, bez ikakvih mehanizama sopstevene lokalne i regionalne autonomnosti, bez ikakvog uticaja u donošenju važnih političkih odluka o nama, a kada mi zatražimo minimum autonomnosti u prekograničnoj regiji Sandžaka ili nekoj drugoj formi, onda kažu vi ste secesionisti. To znači da mi njima treba da vjerujemo 100% a oni nama nisu spremni da vjeruju ni 20%. E, pa to ne može. To neće ići. Ta politika će da se nakrivi a sve što se nakrivi, kako kaže njemačka poslovica, mora nekada da padne.
Da li je tačno da na događaje dolazite sa pet džipova?
ZUKORLIĆ: Nije tačno. Najveći državnici pod najvećim obezbeđenjem nikada nemaju više od tri automobila. U profesionalno obezbeđenju sve preko toga pravi gužvu i problem. Dakle, ja imam vrlo profesionalno obezbeđenje, godinama ga imam a sada imam i službeno obezbeđenje od strane države obzirom na sve prijetnje koje se povremeno pojavljuju i to opet od Isila i raznih drugih ekstremista koji su sa jedne strane pokušavali da nam spočitaju kao nešto sa čim mi imamo veze a sa druge strane oni permanentno šalju prijetnje na moju adresu jer smatraju mene protivnikom, odnosno opasnošću i ja sam jedini bošnjački političar protiv koga su izrečene prijetnje od strane Isila na njihovim službenim portalima. Što je interesatno i čudno i to pod optužbom da sam iznevjerio te vrijednosti iz razloga što sam ušao u politiku Srbije i prihvatio da budem dio bezbožničkog sistema države Srbije. Nisam naivan i prema vjerskoj i duhovnoj obavezi, ja sam dužan da se uvijek adekvatno upustim prema svakom izazovu i zato imam obezbeđenje. Iako sam svjestan da čovjek od neke sudbine ne može da pobjegne ipak ne želim da pobjegnem u podrum, jer obično prijetnje imaju za cilj ili da se stvarno realizuju ili da vas zastraše i da ugrože vaše djelovanje. Ja pokušavam da uhvatim neki balans između te dvije krajnjosti. Sva ta priča to je već neka mitizacija koja se pravi iz raznih razloga o tim bajnim džipovima. Na kraju krajeva, u Sandžaku je jedino moguće efikasno putovati sa džipovima jer imamo najlošije puteve. Pogotovo ovaj put koji povezuje Sarajevo i Novi Pazar. Ja sam boravio četiri godine u Africi, prije 27,28 godina i tada su putevi u Africi bili bolji nego li ovdje sada u Sandžaku.
D.B.