Festival priče Zavičajne staze – Bihor 2025.raspisuje: KONKURS za priču inspirisanu BIHOROM.
Cilj konkursa je podsticanje i promocija autora koji savremenim rukopisom mogu ući u krug spisateljskih sljedbenika Ćamila Sijarića,Mihaila Lalića, Ismeta Rebronje i drugih književnih velikana sa ovog prostora.
Književna nagrada Zavičajne staze – Bihor 2025 – dodjeljuje se za neobjavljenu priču inspirisanu Bihorom, ali i zavičajem uopšte, migracijama i traganjima kroz sopstvenu kulturu… Poželjno je da autori poštuju karakter kratke priče i, sa tim u skladu, šalju rukopise čija dužina ne prelazi četiri strane u Wordu (veličina slova 12).
Konkurs je otvoren do 31. maja 2025. godine. Rezultati će biti objavljeni u medijima, a nagrade dodijeljene na završnici Festivala priče Zavičajne staze – Bihor 2025, u avgustu ove godine u Petnjici.
Stručni žiri (Imena će biti objavljena nakon završetka konkursa), ocjenjivaće književno-umjetnički karakter prispjelih rukopisa – dubinu i snagu pripovijedanja, misaonost, modernost, originalnost, inventivnost, stil, pismenost itd.
Tri najuspjelije priče, po ocjeni žirija, biće nagrađene plaketom Festivala i novčanim iznosom od: I – 500 eura, II – 400 eura, III – 300 eura. Nagrađeni i odabrani radovi biće štampani u zborniku Festivala.
Autori nagrađenih i odabranih rukopisa, samim učešćem pristaju da ustupe prava na objavljivanje njihovih priča u zborniku Festivala.
Konkurs je anoniman. Priče se šalju poštom u četiri primjerka, pod šifrom. Šifra treba biti ispisana na poleđini omotnice u kojoj se priča šalje, kao i na prvoj stranici priče.
U istu pošiljku treba ubaciti poseban koverat označen šifrom, sa zapečaćenim podacima o autoru: ime i prezime, adresa, broj telefona, email.
Radovi se šalju na adresu: Centar za seoski razvoj Petnjica bb, 84312 Petnjica, Crna Gora, sa naznakom: Za Festival priče Zavičajne staze – Bihor 2025.
Organizator Festivala, NVO Centar za kulturu „Bihor“, Petnjica.
U sklopu projekta ,,FARMERSKE ŠKOLE NA OTVORENOM” Medjunarodna organizacija FAO u saradnji sa Klasterom FARMER SA BIHORA organizuje predavanje na temu “Pravilna ishrana krava”, koje će se održati u ponedeljak, 17. marta, sa početkom u 12 časova u Skupštinskoj sali Opštine Petnjica.
Gost predavač je dr Dušica Radonjić, docent na Biotehničkom fakultetu.
“Ovo je odlična prilika da se okupimo, razmijenimo iskustva, družimo se i steknemo nova znanja koja će unaprediti naš rad. Svi ste dobrodošli, nadamo se vašem dolasku u što većem broju”, saopštili su “Farmeri sa Bihora”.
Predstavnici Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) i Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) održali su sastanak na kojem su razmatrani dosadašnji rezultati uspješne saradnje, posebno u vezi sa projektom Vjetroelektrane Gvozd, kao i mogućnosti za dalje unapređenje partnerstva u kontekstu energetske tranzicije Crne Gore.
Sastanku su prisustvovali g. Matteo Patrone, potpredsjednik EBRD-a zadužen za bankarstvo, g. Matteo Colangeli, regionalni direktor za Zapadni Balkan, g. Remon Zakaria, šef EBRD-a u Crnoj Gori, i g. Danilo Raičević, bankar za energetiku, nekretnine i infrastrukturu. U ime EPCG, sastanku su prisustvovali izvršni direktor g. Ivan Bulatović i izvršni rukovodilac Direkcije za razvoj i investicije g. Ivan Mrvaljević.
EPCG i EBRD
Na sastanku je potvrđena spremnost EBRD-a da podrži dalji razvoj vjetroelektrane Gvozd kroz nastavak projekta Gvozd 2, čime bi se značajno povećali kapaciteti obnovljive energije u Crnoj Gori. Takođe, razgovaralo se o produženju kreditnog aranžmana za dodatnih 21 MW instalirane snage, čime bi se dodatno osnažila energetska sigurnost zemlje i ubrzao proces dekarbonizacije. Podsjećamo, već je potpisan kreditni aranžman od 82 miliona eura za VE Gvozd, čija je instalisana snaga 54.6 MW.
Pored toga, EPCG je predstavila i druge ključne projekte u oblasti obnovljivih izvora energije, uključujući program Solari 5000+, SE Krupac, SE Slano, kao i baterijske sisteme skladištenja energije (BESS), koji su od strateškog značaja za budućnost crnogorskog energetskog sektora.
“Izuzetno cijenimo dosadašnju saradnju sa EBRD-om, koja je bila ključna za realizaciju velikih energetskih projekata u Crnoj Gori. Nastavljamo da gradimo snažno partnerstvo kako bismo omogućili dalji razvoj obnovljivih izvora energije i ubrzali proces zelene tranzicije,” izjavio je izvršni direktor EPCG, Ivan Bulatović.
EPCG i EBRD ostaju posvećeni unapređenju energetske efikasnosti i održivosti, kroz zajedničke projekte koji doprinose ekološki odgovornoj i ekonomski održivoj budućnosti Crne Gore.
Vratih se na onu malopređašnju rečenicu ljubazne prodavačice, da struja dolazi u prekidima, pa sam odlučio da upalim jednu sijalicu ispred garaže i sačekam da mi ona da signal, da bih parkirao auto u garažu i sve to odradio bez velikih problema.
Naoružan strpljenjem, nijesam morao čekati duže od petnaestak, minuta i sređen posao. Iskoristim to i “prikačim” ručnu baterijsku lampu i mobilni da se “natankaju”, jer ko zna kad će i koliko opet nestati struja.
Rasporedio sam kupljene stvari na svoje i odložio na dohvat ruke i vidljivo mjesto, jer sam slutio da se opet može ponoviti jutarnja rapsodija, koju sam sljedeći put želio u startu savladati.
Već sam neosjetno ušao u drugu trećinu ovog dana, koji sa sobom nosi jedan neizbrisiv pečat, koji mi je, nadam se zauvijek, porušio one ograničene vidike, koje sam, koliko do danas sortirao u tefter elementarno podnošljivog u dijelu zdravog razuma ali iz nužde.
Sada su neke moždane vijuge, koje nijesu preterano mnogo dobijale šansu, i koje su bile jedan prilično dug vremenski period zapostavljene, a približno stare taman koliko i moj rodni list, dobijaju neki unutrašnji nagon i tjeraju me da im dam odgovor na neka pitanja.
Insistiraju da znaju.
Ovaj put su, puštene sa lanca, ne odustaju.
Nema mi medeta, moram ih zadovoljiti i dati im tražene odgovore. Sve redom.
Da bih lakše našao odgovore, a i sebe malo abolirao, moram preći sa lične dimenzije na kolektivnu, jer nije moja malenkost sama u ovom dijelu zemljine hemisfere, već je mali sićušni pasivni činilac u mnoštvu takvih i sličnih, koji imaju prilično zanemarljivu ulogu u svemu ovome što nas je zadesilo u Bihoru. Do aktivnih uloga, i ozbiljnijih igrača se uvijek dolazilo sporednim putem.
Pristavim sebi jedan domaći čaj od lipe, koji na zapadu tretiraju ka čaj za smirenje, jer valja sve to posložiti, i uredno sortirati ako želim zadovoljiti ovo što sam probudio i što nemilosrdno tutnja i pulsira u glavi. Odjednom čujem neki žagor u oboru ispred kuće, nedugo zatim i zvono kod ulaznih vrata, načas me začudi i istinski obradova.
Tregnem se od misli, koje su me, kao kljusa čvrsto držale i sa olakšanjem i ustajem da otvorim vrata.
“O hajde bujrum, hajde uđite” – obradovaše me dobro poznata lica na platou ispred vrata.
“Kad ti nećeš kod nas, mi hoćemo kod tebe”. – brza bi strina od amidže.
“Vidosmo ti kola pred kuću, pa pomislismo da si tu”. – dodade i amidža.
“Sinoj smo šćeli da navrnemo, no vidosmo neka kola pred garažu, pa rekosmo da ne smetamo, možda imaš naka posla, mi stari možemo samo da smetamo”.
“Daleko bilo, vi ne možete nikako da meni smetate, vi ste mi najpreči, i da ste mi na glavu, ne biste mi zasmetali” – odgovorih amidži.
“Pusti to, zafrkavam se Boga ti, znam ja to, no reci mi, kako si mi ti sa zdravljem, kako ti osta to roblje”? – upita amidža.
“Dobro sam Allahu hvala, i familija je dobro. Elhamdulillah ne haju”. – zadovoljno odgovorih.
Početni razgovor je protekao uobičajeno, tipično naški, uz naša pitanja i naše odgovore. Po mimici mogao sam vidjeti reakcije amidže i strine, na moje odgovore, svaki pozitivan odgovor im je izazivao blažesne pokrete na licima, sa kojih si glatko mogao da pročitas da se mnogobrojne nagomilane bore na licu zadovoljno smiju.
Nakon smrti mojih roditelja, oni su mi ovdje i najpreči, i pokušavam nadomjestiti tu prazninu mojim čestim dolascima i druženjem sa njima. Ali pošto su bili odsutni nekoliko dana u posjeti kod sestre, njihove kćerke u Rožajama, nijesam ih vidio od kada sam ovdje stigao iz inostranstva.
“Kako je Sena”? – kako su joj od milošte tepali.
“Kako joj je porodica sa zdravljem”?
“Dobro su hvala Allahu, i ona i familija joj”– odgovori amidža.
“Od kako je one vene operisala, sad je mlogo bolje, operacija je dobro uspjela, za sad se trenutno ljepota oporavlja”. – dodade strina. “Deca ko deca rastu, stašavaju. Onaj najstariji sin otišo kod amidže u Luksemburg da radi, gleda nekako da sredi papire. Drugi upis`o medresu u Pazar. Čora ona druga po redu him se isprosila, krajem jula zakazali svadbu, poranila je nije šćela dalje da uči, ona starija na fakultet u Podgoricu, studira, a ono malo još u osnovnu. Zet i on dobro, pomalo privatno radi, evo sedam – osam godina od kako je prest`o da pije, smirio se, hvala Allahu”.
“Sve uredno i sve kako treba, za mašala”. – kompletira strina cijeli odgovor.
Ne preostaje mi ništa drugo sem da zahvalim Allahu dragom na te blagodati kojim je počastio sestru od amidže Senu, sa kojom sam jako bio blizak, i kao dijete opanke dijelio, kad bih moje pocijepao sutirajući kamenčiće po sokaku i trčeći za loptom. “Allahu hvala”
“Izmigolji nam ova omladina iz ruku, šta je ovo moj brate” – tužnijim glasom će amidža.
“Znaš i sam kako je isprije bilo. Zakačio si i ti malo. Teška vremena, radilo se podosta, a narod bio zadovoljan s`malo. Šta proizvedeš, mog`o si od toga da lijepo živiš, ništa ni falilo nije”.
Bihorci na putu
“Bila zadruga jaka, važila za jednu od boljih u onu veliku Jugoslaviju – sila”.
“Otkupljivali nam žito, stoku, kompire, voće, ada sve što ti kod kuće pretekne, mog`o si u zadrugu da prodaš. Zemlju smo od toga kupovali, kuće gradili, pokućanstvo i namještaj trgovali, traktore i ostalu mehanizaciju, para bilo đuture. I za domaćinstvo i da školuješ decu, u vojsku ispraćaje da im praviš i svadbe i spremu da finansiraš”.
“Ada samo na mrazavac, pečurku, čajeve i kleku, deca bi se sama i obukla i obula i knjige za školu kupila, i da im pretekne”.
“Hej šta je samo vune preko mojih ruku prošlo i u zadrugu završilo”. – sjetno dodade strina.
Ovce na pašnjaku
“Sad u cijelo selo nema dva`es ovaca”.
“Sad kad Kurban zakolješ, nemaš đe sa onom kožom, no je pojedini ljudi bacaju pored puta, po potocima i u rijeku, a nekad je Boga mi, zadruga kožu otkupljevala, a mi bi, znaš kakve pušćetije od nje pravili”.
“Šta se učine sa tom zadrugom, niko ne zna, rasturi se da joj se trag ne poznaje, poniješe ljudi sve iz nje. Čuo sam da ništa nije ostalo, perišan je učineše”.
“Haj sve no od tolike zadružne zemlje izgleda nije ostalo “ni pod opanak”, što bi rekli. Bilo je i objekata, ko da ih je sipac izijo”. – žali amidža.
“Raščupaše ja vala ko hijene”. – dodade strina.
“Sad se narodu i ne mili da radi, i onaj koi bi šćio, nemaju đe da iznese da proda, ona stočna pijaca na Plandište se zatvori, da ćeraju za Berane, to je angarija velika, pazarni dan petkom u Petnjicu ukinuše, nemaju đe”.
“Čim nema čobana, nema ni stoke, mi stari više ne moremo ništa da privrijedimo, a dosta smo beli i trajali”.
“Zamisli kupuju vareniku za malu decu u prodavnicu, potrovaše hi duše mi, ja je jednom probala, kiselina me od nje ufatila, heftu dana me pušćala nije. U selo nema dvije – tri krave”. – isčuđava se strina.
“Odem tu ponekad kod jednog komšije oni imaju dvije buše, pa se napijem prave varenike i razželim se, ovo kupovno ništa nevelja, em rijetko em bljutavo, skoro ko voda. Ali za one koji za bolje ne znadu, zlatna him je”. – reče amidža.
“Neće ti ni ove mlade u planinke, smrdi him štala, nije him u modu, haj to no muka him i hleb da umijesu, no im ga iz pekare pred vrata donosu”. – zapečati strina tu temu.
“Kad pomenuh vodu, i tu ti imamo žestokih problema, znaš za onaj Studenac bunar, što je bio gore u bašču – presušio kret evo nekoliko godina, dosta je i bilo vode iz njega. Izgleda su mu ovi iz gornjeg sela, kad su trazili vodu i bušili nakim mašinama i presekli mu valjda žilu ili mu pomerili tok, pa ti sad kaplje u njega više nema”. – nadoveza se amidža.
“Obećavali iz Opštine svake godine, uradili su neki dovod, rekoše da će i do nas doći, ada, ka da smo na kraj svijeta. I predsjednik je ode dolazio, pa ništa od toga. Ni kap nam još kroz te cijevi dosle došla nije. Nije im za verovat. Narod priča da su nekoliko puta odvajali pare to da načinu, ali ništa. Pojeo vuk magarca, ka i za ostalo”.
Vodovod na Savin Boru
“No se mi lijepo snalazimo, nama ne treba mlogo, za nas dvoje uzmemo u prodavnicu onija bidona, il ni komšija donese kad ode njemu da napuni, ni mi ne ostanemo dužni, koristi one dvije livade i dali smo mu voće pod napole iz bašče, da ne propada”.
“Bunu se sva sela, jalim ne mogu ništa da učinu”.
“A koliko se ovi bunu, ovi im još glasnije obećavaju, pa da vidiš komendije. Nije mi za nas stare, nas je dvoje, no đe ima više roba u familiju, napatiše se nosući vodu sa izvora”.
“Kažu i tu se politika naka uvukla, vuci je izeli, pa i tu teraju nake partijske interese, a narod kad ožedni, hoće da pije vode, drago mu iz koje je partije”. – odmjereno ce strina.
“Jeste strina, no sad to ne izgleda baš tako. Uvukla se politika u svaku poru života, u svaki damar. Ne možeš ni zamisliti. Mi kad smo pomoć iz inostranstva slali, kažu nijesu je dobijali oni kojima je najpotrebnija, no oni špijuni i koji su podobni i oni koji glasaju. Ima tu porodica koje podobro žive, a dobili su mnogo više od onoga koji jedva sastavlja kraj sa krajem”.
“Da ti ne pričam za ostale stvari, da ti se koža naježi, kako su nameštali i izmišljali neka radna mjesta, pa neke tendere, pa neke razne poslove. Svega je tu bilo, mutna su tu posla”.
“Neznam ti ja šta ti je to, znam da nije dobro, al` znam da je puste sreće ovoliko ljudi bi jedan dobar domaćin vodio. Jedan koji bi se domaćinski ponaš`o i sve lijepo opošljav`o, al` da vodi računa i da se ne griješi”. – pridodade strina.
“Podijelio se narod u te krmske stranke, te neće ti ova sa ovijem, te ova sa onijem, jad ih zadesio, mene se čini sve oko plijena. Volio bih da griješim”. – ljutito će amidža.
Opština Petnjica
“Bojim se i neki drugi da dođu i oni ništa bolji bili nebi, naučili bi brzo od ovija da kradu. Tu ti treba neko ko zna sa ljudima i ko je vrijedan i pošten, i ko hoće da radi i da mijenja situaciju na bolje. Mi trenutno takoga nemamo, ja ga ne vidim”.
“Ove su ti sve lokalne ućutkali, i ucijenili, davali im brašno i zejtin, o tome se u narod naveliko priča. Za sitno su se ljudi ofirali. Nijesam mogao ni da zamislim da će toliko Bihor da otanji sa ljuckotinom, da se ljudi tako ponize da svoje glasove prodaju. Prodaš glas nekome za tri`es – četr`es eura, on te uništava četiri – pet godina, đe mu je tu ćar, nikako mi nije jasno”.
“Sad ih sve imaju u šaku, pa zato im niko ništa ne može”.
“Radi nas ne moraju, nefala im ga, no mi je za ovu omladinu, poslove da him daju, pa da imaju od čega da žive, ne da bežu van granica, rasprskali se po bijelom svijetu”.
“Diži se, da idemo ka kući” – reče amidža.
“Sad smo tu pa navrni ujutro na kahvu”. – zavika strina.
“Još uvijek kuham onu dobru kahvu, iako su mi se “otele” ruke i drhtu, pa i da doručkujemo zajedno, popržićemo koje jaje, malo sira, ko nekad”.
“Doći ću sigurno” – potvrdno sam im odgovorio.
“I cigaru duhana da zapalimo, nabavio sam dobar duhan, za merak, žut k`o vosak, taman da ga probaš, doktor mi ga je strogo zabranio, ali ja krujući sagorim po dvije – tri dnevno”. – smijući se naglasi amidža.
“Hajdemo”.
I odoše kući moj amidža i moja strina. Veliki ljudi. Dva insana čija su čeljad isto rasuta po svijetu.
Moje malopređašnje misli, kao da su uzele neki “time – out”. Primirile se. U ovom kratkom razgovoru sa “starima”, kao da su dobile odgovore na mnoga pitanja.
Dako me sada malo ostave na miru, da ovaj dan lagano privodim kraju i pripremim se za počinak i za sjutrašnja eventualna iznenađenja i iskušenja.
Jedino bi dolazak mog ahbaba prolongirao počinak, sa uvijek interesantnim temama za razgovor.
Učenici završnog razreda SMŠ posjetili su sedamnaesti Sajam sezonskog zapošljavanja koji se održava danas, 12. marta, u Univerzitetskom sportsko-kulturnom centru u Podgorici. Tako im je pružena prilika da kroz direktne razgovore istraže specifične uslove rada i prilike za zapošljavanje tokom turističke sezone.
Osim prilike za sezonsko zapošljavanje, imali su i mogućnost da se upoznaju sa ponudama za nastavak obrazovanja na državnom univerzitetu, kroz projekat Dan otvorenih vrata UCG, koji se održava na istom mjestu kao i Sajam. Predstavljeni su svi studijski programi, mogućnosti razmjene, studentske organizacije, kancelarije, centri i instituti.
Juče je u Petnjici, u zgradi Opštine održan sastanak predstavnika NVO i predsjednika Opštine Samira Agovića.
Sastanku su prisustvovali predstavnici nevladinih organizacija sa teritorije opštine Petnjica i to: Denis Ramdedović, Reho Ramčilović, Enver Rastoder, Sinan Tiganj, Sabaheta Novalić, Sabahudin Novalić, Amar Muratović, Safet Pljakić i predstavnici opštine: Ziko Alilović – sekretar Sekretarijata za lokalnu upravu, Demir Agović – rukovodilac odjeljenja za društvene djelatnosti, na čelu sa predsjednikom Opštine Samirom Agovićem.
Na samom početku predsjednik je istakao začajnu ulogu NVO sektora i posebno aposrtrofirao njihov doprinos u sveukupnom razvoju opštine na polju kulture, afirmacije, poljoprivrednih i turističkih potencijala i zahvalio se na snaženju imidža opštine kao otvorenog društva i zajednice. Opština je uvijek u skladu sa svojim mogućnostima bila spremna da pomogne projektima i aktivnostima koje je NVO sektor inicirao i sprovodio, pa će takav odnos gajiti i u narednom periodu.
Takođe se zahvalio i na prepoznavanju podrške koju im opština pruža. Kazao je da u narednom periodu očekujemo još intezivniju saradnju u smislu opšteg dobra i afirmacije pravih vrijednosti i potencijala koje imamo.
Nakon toga je predsjednik dao riječ predstavnicima NVO sektroa, gdje su oni iznijeli svoje ideje za tekuću godinu. Poslije saslušanja njihovih izlaganja, predložio je da se u narednom periodu održi još jedan sastanak ovog tipa na kojem bi se detaljnije razgovaralo o svim idejama pojedinačno.
Sekretarijat za lokalnu upravu Opštine Petnjica raspisao je Javni oglas za sufinansiranje progama rada sportskih organizacija za 2025.godinu
Pravo na sufinansiranje mogu ostvariti klubovi koji su registrovani na teritoriji opštine Petnjica, u skladu sa Zakonom i takmiče se u okviru zvaničnog matičnog sportskog saveza.
Sredstva planirana Budžetom Opštine Petnjica u iznosu od 12.000 € raspodjeljuju se sportskim organizacijama na osnovu dobijenih bodova za svaki klub posebno.
Sportska organizacija podnosi prijavu na Oglas na propisanom obrascu prijave koji se mogu dobiti na pisarnici Opštine, radnim danom od 09 do 14 časova i na web sajtu Opštine.
Uz prijavu, u zatvorenoj koverti, se prilaže:
– dokaz da je sportska organizacija registrovana u Crnoj Gori i da ima sjedište u opštini Petnjica (Rješenje o registraciji);
– akt o osnivanju i važeći statut;
– narativni izvještaj za prethodne dvije godine;
– finansijski izvještaj za prethodnu godinu sa dokazom da je dostavljen Poreskoj upravi (završni račun);
– potvrdu Saveza da sportska organizacija učestvuje u takmičarskoj sezoni, broj članova, postojanje škole sporta, uspjeh u prethodnoj takmičarskoj godini;
– program rada za period od godinu dana sa procjenom iznosa sredstava koji je potreban za sprovođenje programa;
– ispunjen prijavni obrazac.
Prijave na Oglas sa pratećom dokumentacijom podnose se u zatvorenoj koverti neposredno na pisarnici Opštine Petnjica ili putem pošte, na adresu: Opština Petnjica, Sekretarijat za lokalnu upravu, sa naznakom: za Oglas za sufinansiranje programa rada sportskih organizacija za 2025.godinu.
Rok za podnošenje prijava na Oglas je 15 dana, od 10. marta 2025.god. do 25.marta 2025.god.
Neblagovremene i nepotpune prijave neće se razmatrati.
Oglas je objavljen u sredstvima javnog informisanja, na oglasnoj tabli Opštine i na web sajtu.
Cilj posjete je predstavljanje novog projekta, pod nazivom “GORA”, koji Ministarstvo poljoprivrede sprovodi u saradnji sa međunarodnim partnerima IFAD-om i Adaptacionim fondom.
Projekat je počeo sa realizacijom u septembru 2024. godine trajaće sve do juna 2030. godine. Procijenjena vrijednost projekta će biti oko 32 miliona američkih dolara.
Projekat se sprovodi u 14 opstina u Crnoj Gori, među kojima je i
Opština Petnjica. Nastavlja se dobra i uspješna saradnja sa Ministarstvom poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede i Međunarodnim fondom za razvoj poljoprivrede (IFAD).
Prethodni projekat RCTP je imao značajne i vidljive efekte na terenu i konkretne benefite po kvalitet života stanovnika u ruralnim područijima. Na sastanku je bilo riječi o realizovanim aktivnostima kroz ovaj program. Predsjednik pštine gospodin Samir Agović pozdravio je sve prisutne i zahvalio se predstavnicima delegacije za sve ono sto je učinjeno u prethodnom periodu kao i za buduće aktivnosti koje nam slijede, kako za podršku individualnim gazdinstvima, tako i za podršku asfaltiranju puteva i ostalih infrastrukturnih objekata.
,,Kroz prethodni projekat u našoj Opštini podržano je kroz Komponentu 1, 148 poljoprivrednih gazdinstava kao i kroz Komponentu 2, urađeno je 18 investicija
asfaltiranju puteva sa dužinom od 11.72 km i 3 investicije u vodosnadbijevanje” kazao je Agovic.
Novi projekat Gora će takođe imati više komponenti, kroz koje će poljoprivredni
proizvođači osjetiti benefite. Javni poziv za individualne poljoprivredne proizvođače očekujemo polovinom 2025. godine dok ostali Javni pozivi će biti 2026. godine. Cilj posjete je bio upoznavanje opštine Petnjica sa mogućnostima i benefitima koje će imati Opstina.
Sastanku su prisustvovali još i Selvudin Śabotić potpredsjednik Opštine, Alen Pljakić menadžer Opštine, mr Adis Ličinarukovodilac odjeljenja za poljoprivredu, Irfan Agović dipl.ing.polj- samostalni savjetnik u odjeljenju za poljoprivredu i Samir Agović savjetnik u odjeljenju za poljoprivredu.
Predstavnici,,GORA” projekta koji su posjetili našu opstinu su: Anita Martić koordinatorka projekta, Armin Spahić regionalni koordinator, Milica Bućković službenica za monitoring i evaulaciju.
Uloga odbornika u stvaranju povoljnijih uslova za poslovanje, a time i razvoja cijele opštine Petnjica bila je jedna od tema razgovora sa predsjednikom Stranke pravde i pomirenja i odbornikom te partije u lokalnoj petnjičkoj SO Almira Muratovića. Razgovor je urađen u okviru projekta “Fokus Bihora” koji je podržalo Ministartsvo kulture i medija.
RP: Koliko je važna stručna pomoć države i opštine u razvijanju biznisa u Petnjici?
MURATOVIĆ: Bihoru je, osim finansijske podrške potrebna i stručna pomoć u razvoju biznisa. Ta stručna pomoć ne mora biti samo od strane onih koji imaju strukovna zvanja već mislim da su bitniji oni koji imaju iskustva iz oblasti biznisa, a uspješnih Bihoraca u biznisu je na sve strane. Samo njihovo prenošenje iskustva na mlade mislim da bi dalo pozitivnog efekta u ohrabrivanju ljudi da razmišljaju u tom pravcu.
RP: Da li uopšte postoji tako nešto ili je sve svedeno na sopstvenu inicijativu a i rizik
MURATOVIĆ: U Petnjici se rijetko dešavaju ili uopšte se ne dešavaju seminari i treninzi za početnike u biznisu. Kao što sam i rekao potrebno je uključiti struku i iskustvo.
RP: Kakav je poslovni ambijent u Petnjici
MURATOVIĆ: Petnjica i Bihor su malo tržište, ali bi kroz neke ekonomske i zakonske mjere koje bi država podržala, mogao da se proširi poslovni ambijent. Recimo formiranjem slobodne bescarinske zone bi privukli investitore, putni pravac prema Tutinu i Rožajama preko Kalice, takođe stvara dobre uslove za razvoj turizma i poljoprivrede, naravno tu je i trgovina kao nezaobilazan biznis.
RP: Da li postoje neke administrativne olakšice za privrednike u Petnjici?
MURATOVIĆ: Prisustvovao sam nekoliko puta sastancima lokalne uprave i potencijalnih investitora gdje je investitorima pružen makasimalna olakšica, neke olakšice je Skupština i jednoglasno izglasala i mislim da je opština Petnjica broj jedan u Crnoj Gori po olakšicama za investitore.
RP: Šta možete da uradite kao odbornik u lokalnom parlamentu za poboljšanje uslova poslovanja privrednika?
MURATOVIĆ: Odbornici u lokalnom parlamentu svojim konkretnim prijedlozima mogu da podstaknu vlast da usvoje neku dobru ideju.Naravno obično se dešava, ako ste opozicija vlast to odbije, ali ima i pozitivnih primjera gdje vlast prije ili kasnije prihvati tu ideju. Mislim da je SPP imao najviše konkretnih prijedloga prema lokalnoj upravi i mogu vam reći da, iako smo opozicija, od strane vlasti je prihvaćeno oko 60% naših prijedloga. Neki prijedlozi su počeli da se kreću prema realizaciji.
RP: Da li odbornici ispunjavaju svoju ulogu predstavnika građana ili je sve svedeno na par aktivnih odbornika?
MURATOVIĆ: Kao što sam rekao, mi odbornici iz SPP i kada kritikujemo istovremeno nudimo i rešenje kako bi mi to uradili. Mislim da se često u lokalnom parlamentu od strane nekih odbornika više koristi lična promocija i sitni politički populizam, jer ako mi kao odbornici u toku sjednice nemamo prijedloge za rješavanje stvari onda ne radimo kvalitetno posao.
SAMIR RASTODER
Projekat FOKUS BIHORA podržan je od strane Ministarstva kulture i medija.
Juče su se članovi pozorišnog društva “Divan” vratili s uspješne turneje u Luksemburgu, dje su publici predstavili dramu Hasanaginica. Mladi glumci su oduševljeni prijemom koji su doživjeli, a o atmosferi tokom izvođenja govorila je glavna glumica Samra Ličina.
Pozorište Divan
“Zaista je odaziv bio ogroman, nagrađeni smo gromoglasnim aplauzom. Ovom prilikom želim da se zahvalim kako publici i organizatorima, tako i našem predsjedniku, koji se maksimalno trudi da naše predstave ožive i ugledaju svjetla teatra”, izjavila je Ličina za naš portal.
“Želim da se od srca zahvalim organizatorima i donatorima koji su podržali naše putovanje i omogućili da se Hasanaginica izvede pred publikom u Luksemburgu. Posebnu zahvalnost dugujemo i porodicama naših mladih glumaca, koje su uvijek uz njih, pružaju im podršku i motivišu ih da razvijaju svoj talenat.Ovaj uspjeh je rezultat zajedničkog truda i ljubavi prema teatru, i nadam se da ćemo i ubuduće nastaviti s ovako lijepim projektima”, izjavio je Reho Ramčilović.
Ovaj uspjeh dodatni je podstrek za društvo koje planira nove projekte i nastupe, a predstojeći jubilej biće prilika da se proslavi dosadašnji rad i najave buduće aktivnosti.
