Šerbo Rastoder je bio gost Radija Petnjica u emisiji “Putevi i raskršća”. Ovo je drugi dio razgovora.

Kada se kaže Petnjica, to me asocira na zavičaj, a zavičaj je jedno čarobno mjesto koje svaki čovjek ima i on je samo jedan. Na moju žalost, ili na sreću, otišao sam još kao dijete tako da malo znam što se tiče sjećanja na taj kraj. Ja sam jedan od onih Bihoraca koji je prepoznat i po tome što sam rođen u selu Radmance u kojem su rođeni i neke značajne ličnost. Ono što je dobro to je da mi možemo otići iz Bihora, ali Bihor iz nas ne može i po tome smo prepoznatljivi. To se može definisati i kao dobrim i kao lošim, samo zavisi iz kojeg se ugla posmatra.

BIHOR IZ NAS NIKADA

Ono što je loše, to je agrarni kraj, i procesi koji su tekli, učinio je taj kraj samo siromašnim. Tako danas u Petnjicu dolazimo istim putem kojim smo dolazili 1945. godine, i jedina promjena jeste neopravdani optimizam ljudi koji se obnavlja. Ja to tumačim kao emociju i sasvim mi je prihvatljiva. Međutim, može se tumačiti kao jedna vrsta iracionalnosti. Ti ljudi otuda su otišli širom svijeta, i tamo su vrlo uspješni. Ja kao neko ko se bavi promišljanjem, postavim sebi pitanje kako su ti ljudi vrlo neuspješni jedino u svom zavičaju. Odgovor je vrlo složen i kompleksan i mislim da se može tražiti u nečemu što je okvir. Naši ljudi u dijaspori, kada ih obiđete, uvidjećete da su to evropski ljudi, evropskih standarda, sa evropskim kvalitetom života. Naravno uz onaj podatak koji sam malo prije napomenuo da Bihor iz njih nije izašao. To se prepoznaje najčešće ako se sretnete na nekoj svadbi ili na nekom veselju. Ti ljudi tamo vrlo racionalno razmišljaju i o svom budžetu i o svojoj budućnosti, o svom poslu i vrlo racionalno i odgovorno prema onom što su dnevne obaveze. Sada se postavlja pitanje a što nisu takvi i u Petnjici, a isti su ljudi. Mislim da su to različiti sociološki okviri, kao i sistemski, politički i kulturološki. Šanse mora društo i sistem da omogući, a tim ljudima tamo su društvo i sistem omogućili da se oni pokaži kao vrlo dobrim.

ZA STATUS OPŠTINE SE NE MOLI VEĆ SE ON ZASLUŽUJE

U Petnjici se u poslednjim decenijama mnogo toga promijenilo. Ja vam kažem da otuda mogu da nabrojim najmanje 52 poznata književnika, najmanje 70 profesora Univerziteta širom Balkana i širom Evrope i mnogo toga još. Ono što se u Petnjici nije promijenilo je infrastruktura, odnosno ono što konkretno zavisi od društva, društvene zajednice i države. Zašto je to tako ja ne bih ulazio u analizu, niti bih licitirao sa tim ko je kriv. Za mene su uvijek Bihorci krivi. Evo i pojašnjenja. Kada sam bio u Luksemburgu prije četri godine i kada je bila priča o formiranju pokreta za vraćanje statusa opštine, svi su mi predložili da budem na čelu tog pokreta, ja sam to odbio i kazao im da je to zbog toga „što vam ne vjerujem, a opština se ne dobija tako što se neko moli, već tako što je zaslužujete. A ako vam je ne daju, onda vas ja vodim na demonstracije u Brisel“. Pristali su i mi smo formirali pokret za Petnjicu. Sa tim činom su ljudi postali svjesni sebe, a kada vi imate svijest ko ste, što ste, koliko vrijedite, koliko možete, onda ništa nije problem.

MALI LJUDI POSTAJU VELIKI POLITIČARI A VELIKI POLITIČARI POSTAJU VELIKI BIZNISMENI

U Petnjici je sada problem što nema definisan opšti stav. Mali ljudi postaju veliki političari, veliki političari postaju veliki biznismeni i tu imate jednu konfuziju u razvoju i u koncepciji budućnosti, a ono što je meni najteže je to što imate jednu elitu koja umjesto da okuplja, ona odbija. Najveći resurs Petnjice je dijaspora, ekonomski, obrazovno i politički. Petnjica bez dijaspore je prazan prostor, a niko ne promišlja kako te ljude motivisati da rade u svom zavičaju ono što rade svuda po svijetu. Oni razmišljaju kako da im poklone auto, kupe kamion, pribor za djecu, daju neku materijalnu pomoć, ali nije to to. Pespektiva Petnjice je u stvaranju hiljadu drugih domaćina. Ja ne vjerujem u koncept da će gradnja nekih fabrika i industrijskih zona, preporoditi taj kraj, ja vjerujem u koncept da mi stvaramo dobre domaćine na jednom prostoru koji je bogom dan za tako nešto i da ti dobri domaćini budu gospodari svoje i tuđe sudbine.

CIJELI SJEVER JE ZAPOSTAVLJEN I ZAPUŠTEN

Niko iz zavičaja ne ide zato što mu je dobro. Taj prostor se strašno demografski prazni, a to demografsko pražnjenje ujedno znači i slabljenje ekonomskih i obrazovnih potencijala, i onda imate jednu vrstu lokalnog patagonizma da ako niste tu onda vi ne razumijete taj prostor. Naprotiv, upravo se razumije zato što niste tu, gledate sa strane i iz emocija i ne gledate iz interesa. Drugi problem je taj što je čitav sjever Crne Gore jedan zapušten prostor, a da li je građnja velikih fabrika rešenje to ne mogu da kažem, ali ono što sam siguran je da taj prostor ima sve resurse za jedan lagodan život. Naravno, taj lagodan život kod nas je najteže prepoznati kao proizvod rada, jer mi pod lagodnim životom podrazumijevamo da se ne radi. Znajući te ljude, znam da su izuzetni i prepozantljivi kao radnici i nikada za njih ne bih tražio ništa što ne podrazumijeva rad.

BIHORCI SU PRIJE NALAZILI POSAO U NJEMAČKOJ NEGO U BERANSKIM FABRIKAMA

Razlozi o iseljavanju iz Bihora su vrlo široka i kompleksna tema, kao i sama priča o Bihoru. Istu tu priču bi u Crnoj Gori mogli da pričaju, recimo Pivljani, Katunjani ili neki drugi planinski dio. To je problem planine. U obavezi je čovjeka u istoriji civilizacije da stalno silazi u grad, i pored toga što planina ima sve, ali nikada nije dovoljno čovjeku za život. To je jedan problem. Drugi problem je onaj koji proističe iz konkretnog konteksta i ja kao istoričar mogu da pričam o tom konkretnom istorijskom kontekstu.

Prva velika i masovna seoba se desila posle propasti Osmanskog carstva 1912.-1913. godine. Tada su se desile jako ružne stvari i desilo se opšte nasilje nad tim stanovništvom i ono je tražilo bolje i sigurnije mjesto. Tada ga je vidjelo u Turskoj i dobar dio Bihoraca se iselio tamo preko Luke Bar. Danas se sporimo oko toga ko je za to kriv, a umjesto sporova ja ću ponuditi to da svaka država ima odgovornost za sudbinu svojih stanovnika, što bi značilo da ono što možeš da spriječiš, možeš i da postaviš. Drugi veliki migracioni talas se desio u komunističkoj Jugoslaviji i taj talas ima veze sa onim odlaskom radnika u zapadnu Evropu i on je za najveći dio njih bio egzistencionalan. Kada bih htio da budem ciničan, onda bih kazao da je to vrijeme najveće industrijalizacije u okolini Bihora a da Bihorci tu nijesu mogli da nađu radno mjesto. Prećutaću sada o tome, zato što me vezuje izuzetno poučna priča u razgovoru sa bivšim predjednikom izvršnog vijeća Cemovićem, ali je to jedan od argumenata zašto su Bihorci prije nalazili posao u Njemačkoj nego u Celulozi, fabrici cigli itd. Pretpostavljam da se radi o jednoj vrsti nepovjerenja, neću reći nametnuta, iz istorisjkih razloga, ali je bila prisutna. Prosto se tada vodilo računa gdje će i koja radna snaga biti raspoređena, a to sam čuo iz usta najodgovornijih ljudi tada. Skoro pa da je važilo pravilo da portir i stražar može biti, a nešto više ne, i nije teorija zavjere. Ima naravno izuzetaka, bilo je Bihoraca koji su bili direktori celuloze i ja ih znam, ali su to ekcesi. Ne krijem nikoga, niti želim da okrivim nekoga, samo želim da realno prikažem jedan socijalno- politički koncept, koji je te ljude slao tamo gdje ih je slao. To se pokazalo i dobrim, zato što su upravo ti ljudi devedesetih godina spasili taj kraj.

Taj kraj je, zbog istorijskog nasleđa, bogom dan za neke vrste konflikata. Upravo mi je tada, ovaj pomenuti čovjek kazao „da se ne bojimo, nema nikakvih konflikata. Bihorac iz Njemačke danas za 100 maraka može sve“. Dakle, ekonomska moć koju su stekli iz ekomonske nemoći zbog koje su utekli, danas im daje prednost da kapital koji su stekli pametno, racionalno, ulože u budućnost, što je perspektiva toga kraja.

RUŽNO ISKUSTVO NA STENICAMA

Ima jedan detalj iz moje biografije i to je zapisano. Devedesetih godina sam otišao da posjetim taj kraj, i zaustavi me policija na mjestu koje se zove Stenice, mene i jednog rođaka političkog. Kada sam se vratio, saznajem da je mene moj kolega spasio hapšenja, jer sam navodno bio optužen da sam išao u političku agitaciju za republiku Sandžak, a ja išao u posjetu svojoj rodbini. Taj kolega, koji se sasvim slučajno zadesio tu, kazao je da ne prave glupost. Onda možete zamisliti, ako se to dešavalo meni i budućem predsjedniku skupštine, kako su se ophodili prema ostalima.

DRŽAVA KRIVA ZA POSLJEDNJE ISELJAVANJE

Poslednji talas iseljavanja je specifičan po tome što se dešava u jednom mirnodobskom dobu, u vremenu vlasti koja se u načelu javlja kao građanska i zaštitnik svih. Ono što mogu da kažem to je odsustvo perspektive tim ljudima. Vrijeme je tako da se ne možemo zaposliti preko konkursa.  Ne znam ni jednog svog studenta koji se zaposlio preko konkursa i to je nešto što je strašno i strašna poruka za sve mlade ljude svijeta i ove države. Drugi aspekt je ekonomski, znači imamo jedan ogromni prostor na sjeveru Crne Gore koji je nerazvijen i mi smo jedina zemlja na svijetu koja ima nerazvijen sjever a razvijen jug. Vjerovatno se radi o nepravednoj raspodjeli postojećih bogatstava. U toj nepravednoj preraspodjeli, njima su ostale dvije solucije: da idu vani, ili da idu prema Podgorici ili moru, i ljudi su birali različite načine za svoju egzistenciju. Ovaj egzodus koji je vlast prikrivala, jeste bio masovan, a najapsurdnije je to što mi imamo potpredsjednika Vlade zaduženog za regionalno ulaganje koji je sa sjevera, i on umanjuje deset puta cifru iseljenih, kao da je on direktni krivac za to. Ja mislim da on nije kriv, da je kriv sistem koji to ne prepoznaje kao sveopšti problem. Iseljavanje sjevera nije problem samo sjevera, već je problem čitave Crne Gore. Mora biti prioritet države da stvara uslove i ambijent u kojem ti ljudi mogu naći sopstvenu perspektivu. Ne vidim da se sada to radi, a nadam se da će tome doći kraj.

Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica.

Trnavice je zaseok u petnjičkom kraju. Kaže se da je u 15. vijeku, tu živio izvjesni mumin koji se zvao Sejdo, a mumin u prevodu znači domaćin. On je bio prilično hujljiv čovjek, a uz to i arsuz. Kada su se sinovi počeli hvatati muške snage, počeli su da se žene. Naravno, ostali su sa njim u zajednici, jer tako su nekada nalagala pravila života. Međutim, Sejdo nikako snahama nije bio po volji i nikako nisu mogle da uđu u huju svom svekru. Ništa mu nije bilo po ćefu što su snahe radile, a trudile su se. Kada nijesu mogle više da izdrže svekrovu rotu, odlučile su da ga se otarase. Najstarija, kojoj prema legendi bješe ime Fatima, najbolje je poznavala sve njegove navike i čitav njegov adet, te je nagovorila mlađu jetrvu da, dok ona bude zagovarala svekra, navuče preko glave neki džak i da ga tako odvedu u gaj koji se nalazio blizu kuće. Šta više, vezale su mu i ruke i odvele u gaj gdje su ga ostavile da malo razmisli o svojim postupcima. Ali, stari arsluz nije mogao mirno da sjedi prislonjen uz bukvu, već je počeo da se otima i kidiše da nekud ide. Za njegovu nevolju, na jednu stranu gaja, prema kojoj se i uputio, bila je stijena i ispod ambis. Došavši na kraj stijene, Sejdo je napravio poslednji korak u svom životu. Našli su ga mrtog ispod kamena koji narod od tada prozva Sejdov krš. Oni koji bolje pogledaju tu stijenu, uvidjeće da ona jasno podsjeća na lik muškarca.

(Sait Šabotić – emisija Putevi i raskršća)

Bihor je podneblje u kojem je uvijek bilo bastadura i dikatlija, pa tako u tom kontekstu pričaju za nekog Karanisa da je bio Grk i da je bio toliko vrijedan da niko kao on nije mogao da skače sa krša na krš. Po njemu su, sva je prilika, nazvali one oštre krše iznad Orahova- Karanovi krši. Kažu da su dolje na onom velikom kamenu u podnožju, ostali tragovi od njegovih stopala, kada je sa vrha natrupio na kamen. Jednom je stari adžo Pašo Bošnjak ispričao da su ljudi izbjegavali da po noći zadocne iz Lozne, jer su ljudi tada morali da prođu pored Karanovih krša, a tu se redovno priviđalo ljudima, pa su zbog toga straha, tražili da do Lozne dođu drugim putem. Najčešće su prolazili pored kuće rahmetli Hima Agovića odakle su mogli da izbiju na Gnjilicu, a da ih te navodne karakondžule, koje su bile prisutne, ne bi srele i kidisale na njih. Međutim, nekada se moralo i zadociniti kada se vraćalo iz Lozne. Pošto je pazarni dan u Petnjici bio petkom, kada bi se zadesio susret sa karakondžulama, već bi se u petak znalo ko je zadocnio i ko je prošao tim putem.

Prema drugom kazivanju ove legende, kažu da je Karanisu bilo drugačije ime, ali da mu je to ostalo jer je bio veliki šer jer ga tri sela nijesu mogla smiriti. Tako su ga prozvali, jer je činio mnoge greške, pa su ga ljudi navodno kritikovali ili karali i otuda mu je ostalo da je to bio karan čovek. Kako to obično biva, smrt nikada ne dođe sa mehterima, Karanis je počinio nekakvi šer i legao da se odmori na vrhu tog uzvišenja, a ljudi su se dali u potjeru za njim. Čim ih je čuo, Karanis je počeo da bježi, nadajući se da će mu njegova vještina pomoći da se spasi. On je skočio sa vrha stijene i kada se prizemljio, stopalo mu se urezalo u kamen. Sav polomljen, Karanis, odnosno karan, ostao je da zauvijek čuva stražu onima koji su se noću vraćali prema Gornjem Bihoru.

(Sait Šabotić iz emisije “Putevi i raskršća”)