Iako je sinoć u 2 sata poslije ponoći požar u reonu Trpezi lokalizovan, jutros je vatra ponovo buknula na jednom od lokaliteta u Selištima gdje je stihija već uništila dobar dio šume.
Vjetar koji je uz vatru najveći neprijatelj dobrovoljaca i vatrogasaca je negdje prije podneva prebacio plamen na drugi kraj šume.
Kako javljaju očevidci sa terena, požar više ne gasi niko.
„Požar koji je obuhvatio zaseok Selište, ugasili su članovi MK Bihor i Fahrudin Huremović“ Ovim riječima započinje svoju priču Isad Muratović, predsjednik bajkera iz Bihora, vidno revoltiran situacijom koja se izdešavala u protekla dva-tri dana dok je požar uništavao hektare i hektare šuma u Trpezima i okolni.
„Moram da reagujem istine radi, ne da bih istakao naš učinak i naš doprinos, zahvalnica meni i mojim članovima ne treba, ali nama trebaju „pluća“ koja nismo mogli da spasimo sa radom naših funkcionera iz opštine. Uzdajući se u njih da će blagovremeno reagovati i odraditi profesionalno svoj posao, jedna od oaza u Bihoru je uništena. Dva dana smo vodili borbu sa vatrenom stihijom. Prvog dana, po dolasku sa puta, na portalu Radija Petnjica sam pročitao o požaru. Nisam čekao ni sekunde, već sam pozvao svoje članove i kolege iz MK Sokolove iz Berana. Naravno, svi su se odazvali i pošli smo do zaseoka Selište. Tu smo zatekli članove NVO „Ruka spasa“ sa predsjednikom Seadom Alibašićem koji su pokušavali da lokalizuju požar. Pomagali smo a toga dana nam je društvo pravila i ekipa iz Radija Petnjica. Pozvao sam lokalnog političara da nam obezbijedi cisternu sa vodom, a on je odgovorio da će da zove za par minuta i da će da vidi može li je obezbijediti. Od toga poziva ništa nije bilo, a političar je otišao da mirno ispija kafu u Berane. Bilo me je stid od prijatelja iz MK Sokolova iz Berana“, prepričava Isad događaje iz prethodna dva dana.
Drugog dana u večernjim satima, članovi MK Bihor su opet na terenu, riješeni da bitku sa vatrenom stihijom privedu kraju.
„Pošto su vatrogasci nemoćni kao i naša opština, riješili smo da uzmemo stvar u svoje ruke, da se oslnonimo samo na nas i na boga i ušli smo u vatru. Kada smo prilazili mjestu dešavanja, ugledali smo vatrogasno auto iz Berana sa dva radnika koje se kreće putem Misinje laze – Kutnje brdo. Znao sam da će biti potrebno dosta vode a takođe sam znao gdje su šahte sa vodom. Odlučio sam da skinemo ventile kako bi obezbijedili vodu za gašenje požara. Kasnija dešavanja su taj postupak opravdala”, priča Muratović. On kaže da je prilikom kupovine osvježenja za članove kluba u Petnjici primijetio vatrogasna auta, opštine Berane i opštine Rožaje, a unutar lokala šest vatrogasaca koji sjede i piju”, nastavlja priču predjsednik MK Bihor.
Isad se s osvježenjem vratio do prijatelja koji su i dalje gasili požar. Za njim, pola sata kasnije je dovezeno jedno vatrogasno vozilo iz Berana.
„Sugerisao sam im da idu niže nekih sto metara jer je tamo jači plamen. Kasnije smo im se pridružili i tada sam saznao nevjerovatnu stvar da više nemaju vode. Jasno je bili da nijesu došli ni sa 50 litara vode. Napunili smo naprtanjače i gasili to koliko smo mogli. Nakon izvjesnog vremena uspjeli smo da lokalizujemo požar na toj poziciji“, kaže Muratović.
On je kritikovao odnos i rad političara u situaciji kad jedan dio opštine gori danima.
“Jedan od tih političara je posljednje veče u vidno pripitom stanju počeo da dobacuje i pita gdje smo to bili ranije. Rekao sam mu da ću mu pokazati i dokazati gdje smo bili i evo sam došao kod vas”, tvrdi Muratović. On je dodao da je gašenje požara nakon odlaska vatrogasaca za Berane pod izgovorom da imaju još posla, trajalo do 2 sata poslije pola noći.
„Tražim od lokalne vlasti, kada već oni nijesu sposobni i kadri, da nama iz MK Bihor obezbijede 10 naprtnjača i jednu cisternu od dva kubika vode. Tako bi u svakom trenutku bili spremni da reagujemo. Da smo to imali ranije ovo ne bi izgorelo. Naša lokalna samouprava nije u stanju da u protekle skoro tri godine nabavi jednu kantu a kamo li da formira Službu za zaštitu i spašavanje. Moram da se zahvalim članovima MK Sokolovi i NVO „Ruka spasa“ koji su bili tu sa nama. Nama ne treba da se reklamiramo, ovo je naš kraj, nama treba da nešto uradimo kako bi svima bilo dobro, a ne da i ovo što imamo dozvolimo da se uništava“, zaključio je predsjednik MK Bihor.
DENIS BOŽOVIĆ
Požar u Trpezima je ugašen kasno sinoć kada je vatra došla na 10 metara od kuća Mehdije i Alije Durakovića.
Požari koji ovih dana bijesne na teritoriji Petnjice su sinoć lokalizovani.
Vatra je prijetila da zahvati kuće i pomoćne objekte. Najkritičnije je bilo u Trpezima u zeseoku Kutnje brdo, gdje se vatra približila kućama Mehdije i Alije Durakovića na svega 10 metara.
Odmah su reagovali komšije i rodbina i kablom za vodu štitili da ne dođe do materijalne štete. Njih oko 20 uspijevali su da kontrolišu požar, ali ne i da ga u potpunosti ugase.
Zatim su kontaktirali predsjednika SO Petnjica Adnana Muhovića koji je pozvao vatrogasne ekipe iz Berana i Rožaja.
Na licu mjesta došla su dva vatrogasna vozila koja su uspjela da lokalizuju požar oko 10 sati.
Međutim tu nije bio kraj agoniji mještana Trpezi. Vatra se opet pojavila oko ponoći, tako da su vatrogasne službe morale da intervenišu opet.
Poslije ponoći vatra je ugašena i niko nije prijavljivao da se vatra pojavila opet u ovom zaseoku.
U akciji gašenja požara u Trpezima učestvovali su i članovi moto kluba ‘’Bihor’’ iz Petnjice.
DINO RAČIĆ
Mlade generacije zbog nepostojećih prespektiva napuštaju Bihor i samim tim i Crnu Goru, misleći da će na zapadu na lak način zaraditi velike pare i ostvariti lijepši život. Ranije sam se uvijek pitala, odakle potiču takve predstave o dijaspori i dosta puta sam pokušavala da demistifikujem mit o toj „čuvenoj“ dijaspori. Nažalost bezuspješno.
Mislim da je najznačajni razlog taj, što dijaspora u Bihoru predstavlja pogrešnu sliku o sebi i na osnovu toga budi nade mladih ljudi. Dolazimo jednom, eventualno dva puta godišnje u naša sela, uglavnom sa dobrim autom (najmanje BMW ili Mercedes), sa puno para, puno zlata, dobrom garderobom i raznim pričama za koje nam se ljudi dive. Molim vas, dajte mi ruku, da vam pokažem put iz ove tamne šume pune idealizma prema nečemu što se zove realitet. Da vam pojasnim:
Prosječni neto prihod u Njemačkoj iznosi 1345 eura. Od navedene sume treba oduzeti trećinu (u ponekim gradovima čak i pola) za kiriju, troškove za auto, dodatno privatno penzijsko osiguranje, namirnice i proizvode za ličnu higijenu. Po saveznom zavodu za statistku Njemačke za ličnu upotrebu u prosjeku ostaje oko 400 eura, no stvarnost izgleda drugačije: Privatna domaćinstva, a to obuhvata i veliki dio naše dijaspore, su zaduženi. Živi se na kreditu – i to na povelikom.
A mi i dalje pričamo o našoj MEGA kući, našem MEGA kabrioletu, našem MEGA poslu i o našim MEGA parama. Cijeli naš izgled govori da smo „uspjeli“ u životu zahvaljujući zapada. Što ne pričamo je, da naše kuće ipak nisu tako MEGA i da smo se zadužili čak i nekoliko stotina hiljada eura (te dugove otplacuju , veoma cesto, i slijedece generacije). Da je taj MEGA posao, o kojem govorimo, u suštini rad na crno na nekoj baušteli. Da se sa onim MEGA autom, sa kojim se po ulicama Petnjice foliramo, u Njemačkoj vozimo samo nedeljom, da ne bi trošili gorivo. Dosta ljudi koji žive u dijaspori u stvari kriju, da moraju da rade, od jutra do sutra, da bi sebi sav taj „luksuz“, koji u suštini nije, priuštili.
Sa tim neistinama, koji mi iz dijaspore namjerno i nenamjereno lansiramo, mamimo mlade, talentovane i pamente ljude da krenu na put ka „boljem životu“. Najkasnije, kad pomirišu vazduh zapadnog svijeta razočarenje postaje veliko. Doživljavaju kulturni šok, ali ne od Njemaca već od naših bihorskih bogataša (čast izuzecima) koji ipak nisu tako bogati kao što se trude da pokažu. Dobro došli u realitetu: Zapad nije raj. Zapad je kapitalizam i to u najgorem obliku.
Mnogi misle da bi se pomenuta radna migracija mogla spriječiti investiranjem u nova radna mjesta. Kratkoročno posmatrano se čini da bi tako svi problemi bili riješeni: Mlade generacije bi ostale u regionu, prihodi populacije i samim tim i konzumiranje bi se povisilo, bogatstvo društva bi raslo. Ali dugoročno gledano morali bi postavljati sledeća pitanja: Ko bi trebao investirati u našu regiju i zašto? Šta nas pravi toliko posebnim i atraktivnim, da bi se isplatila investicija u ovu planinsku regiju?
Mislim da naš region ima potencijal i da ne bi trebali umjetno postati zavisni inostranih investitora, kad imamo druge mogućnosti. Imamo ljude u dijaspori koji su stvarno nešto postigli i koji bi sa zadovoljstvom uložili u neku dobru ideju ili viziju vezano za naš kraj. Moramo se boriti za te ljude. Moramo da im pokažemo da smo angažovani, da imamo konkretnu viziju za razvoj , da imamo cilj koji svim snagamo hoćemo da postignemo. Do sada ne pokazujemo našim načinom života i rada da smo spremne za promjene i da hoćemo da radimo. Zašto? Svaki put kad dodjem u Crnu Goru na odmor i kad prošetam kroz Berane, već u deset, jedanest sati vidim ljude u kafićima. Oni pričaju, piju kafu, uživaju. Nisu svi ti ljudi nezaposleni, niti su đaci ili penzioneri. Mnogo ih je koji rade u kancelarijama, prodavnicama, u sudu, opštini. Svi oni sjede u kafićima ili kladionicama tokom radnog vremena. Oni rade, a ustvari ne rade. Sve dok je u glavama društva manifestirano da se posao može odgoditi, da nije jedan od većih prioriteta, da je najveći cilj dobiti platu, a ne raditi… da bukvalno prevare poslodavca ili državu – sve dok je to tako, ništa se neće promjeniti. Mladi ljudi će i dalje da bježe iz regije, tražeći sreću u Podgorici, na primorju ili (i to je izgleda postao standard) u dijaspori. Investitori neće dugoročno ostati u državi. Dijaspora će i dalje samo prošetati kroz grad i investirati u kafiće, a ne u razvoj zemlje.
Kako prekinuti tu spiralu negativne cirkulacije? Mislim da ima samo jedan odgovor: Ljubav prema zemlji i uvid, da svaki individuum koji se smatra dijelom ove zemlje mora da doprinosi nešto, da bi svima nama bilo bolje. Ne možemo samo sjediti i kukati kad nam nešto smeta. Treba nešto promjeniti. A promjena ne znaći bježanje. Promjena znači pravljenje države u kojoj je ljepo živjeti pomoću dobrih ideja mladih, angažovanih i pametnih ljudi kojih u regionu i u Crnoj Gori sigurno ima dosta. Ne dolazite fakulteski obrazovani ovamo da bi radili kao jeftina radna snaga. Ne bježite. Petnjica, Bihor, Crna Gora vas trebaju.
Vatrena stihija koja ovih dana bukti na teritoriji zaseoka Selišta, uzima sve više zamaha. Vatra je na pragu kuća i stanovništo na određenim lokacijama se osjeća ugroženim. Prema riječima predsjednika skupštine Adnana Muhovića, koji nam se javio sa mjesta čije su kuće ugrožene, vatrena stihija je prišla blizu kuće Mehdije Durakovića. Muhović se opet obratio za pomoć Službi za zaštitu iz Berana i Rožaja koji su odmah uputili svoja vozila u krizno područje.
U protekla 24 časa, vatrogasci iz Berana su intezivno radili na lokalizaciji pozara, a u nekim segmentima su i uspjeli.
„Ovom prilikom želim da se zahvalim predsjedniku skupštine opštine Berane Goranu Kikoviću, direktoru Službe za zaštitu i spašavanje u Beranama Tihomiru Bogavcu koji su pružili nesebičnu pomoć, čiji radnici besomučno pokušavaju da nas spasu od ovog zla. Naravno, zahvalnost dugujemo i Ejupu Nurkoviću predsjedniku opštine Rožaje koji nam takođe pomaže “ izjavio je za portal Adnan Muhović.
D.B.
Petnjica je danas bila Jugoslavija u malom. Više od 450 penzionera iz svih republika bivše Jugoslavije danas je bilo u motelu Petnjica na susretima koje je organizogvalo udruženje penzionera iz Petnjice.
Bećo Šabotić, predsjednik penzionera Petnjica se zahvalio svima na odazivu i prisustvu.
“Opština Petnjica pokazuje da, iako mala može da bude velika. Pokazuje to i ovaj skup”, rekao je Šabotić.
Predsjednik Opštine Petnjica, Samir Agović je takođe pozdravio prisutne i rekao da je veliko zadovoljstvo ugostii ovoliki broj ljudi u Petnjici.
S.R.
Još jedna pobjeda fudbalera Petnjice i to protiv Komova iz Andrijevice. Nakon devedesetpet minuta rezultat je bio 1:0 za domaćina. Golove za FK Petnjica je postigao Alen Ajdarpašić,
Treba napomenuti da su Petnjičani promašili jedanaesterac u drugom poluvremenu i da su imali najmanje još pet sto postotnih šansi da rezultat bude još ubjedljiviji.
Na stadionu u Gusarama je bilo više od 100 gledalaca. Bodrili su svoje ljubimce do još jedne pobjede koja vodi do baraža za Drugu ligu Crne Gore.
