U emisiji “Putevi i raskršća” gost je bio predsjednik Savjeta SDP Rifat Rastoder. Evo dijela razgovora.

Da li je povratak državnosti donio nešto Bihoru?

Može se reći da jeste. Ako ništa drugo stvorila se parlamentarna većina za povratak statusa opštini, kao i neke organizacione pretpostavke za razvoj. To tek treba iskoristiti i treba znati iskoristiti. Kada pogledamo po regionima Crnu Goru, nema značajnijih promjena, a još ako odemo korak dalje pa pogledamo na mikroregije, kao recimo područje Bihora, onda vidimo da nema smanjenja razvojnih razlika. Naprotiv, one se povećavaju i to je nešto što nas poražava. Moramo učiniti sve da se zadrži život u tom kraju, da se razvije privreda, da se stvore uslovi ne za življenje po moranju, već za življenje iz potrebe i želje. To može ako se posveti pažnja definisanju strategije razvoja. Mora se logistički pomoć ljudima u lokalnoj samoupravi kao i ljudima koji žele da ulažu i investiraju. Moram istaći da je veliki problem to što se u državi previše lutalo. Prvo sa konceptom ekonomije. U jednom periodu je bio čvrsto zagrižen koncept neoliberalne ekonomije gdje tržište rješava sve samo po sebi, a tržište i interesi idu tamo gdje im je lakše. Onaj ko ima novac ide na primorje. Na ovako malom prostoru imamo ogromne razvojne razlike i to govori da je trebalo imati u vidu da se palnira i postiče razvoj više na jednom području. Na ovom prostoru se se morali stvoriti uslovi, ako ništa drugo,  barem da investitori lakše dođu. Krenulo se sa auto-putem do Mateševa, ali ako se ne krene dalje sa tunelom Trešnjevik, auto-put ne znači ništa. Jeste država griješila i mislim da još uvijek ima lutanja u tome i trebalo bi da se neko nađe ko će tome stati na kraj. Evo recimo, najnoviji talas iseljavanja u potpuno mirnodobskim uslovima, jeste ekonomski talas iseljavanja. Umjesto da Vlada hitno zasijeda i raspravi o čemu se radi i da pokuša da vrati optimizam tim ljudima ili nađe neke metode sanacija oni pokušavaju sve to da zataškaju. To je tragedija da vam ljudi bježe glavom bez obzira kao sa ratišta. Mora se doći do razloga zbog čega se to dešava.

Koje su to perspektive Petnjice i Bihora u budućnosti?  

Ima dosta toga. Stvorene su solidne pretpostavke da može biti bolje. Kada pogledamo, svaki djelić one prirode je dragocjen. Na tom području imamo rijeka koje mogu biti potencijalni izvor energije ili pitke vode i sve to može da se valorizuje. Poljoprivreda se mora unaprijedit. Osposobljavanje poljoprivrednih proizvođača da mogu biti konkuretni na tržištu. Prvo ljudi sa tog područja moraju da pomažu jedni drugima, a ne da odmažu, kao i lokalna samouprava i Država mora naći načina kako sve to da postiče, prati i pomaže. Sada je sve to na prilično skromnom nivou. Ima pojedinačnih pokušaja, kao što je prerada mlijeka, a recimo prerade vode još nema iako ima izvora pitke vode. Uvijek sam govorio da naše granice ne budu za razdvajanje, već da budu granice za spajanje. Na Pešterskoj visoravni, koja je idealna za stočarstvo, mi nemamo graničnog prelaza, a kamo li da imamo neke zajedničke bescarinske zone, prekogranične zajedničke projekte koji bi nas spajali, đe bi mi razmjenjivali ideje, dobra itd. Bilo je nekih ideja, one krenu i stanu, uglavnom to bude od mandata do mandata.