Predsjednik Bošnjačkog saveza Crne Gore u SAD Esad Rastoder bio je gost emisije “Putevi i raskršća”. Pročitajte dio njegovih razmišljanja u vezi sa opštinom Petnjica, dijaspororom i njenom ulogom u razvoju opštine, saradnji sa državom i ostalim važnim stvarima za njega ali i za ljude koji žive daleko od svog zavičaja.
IZGUBILI SMO JEDNU SFRJ ALI SMO OVDJE NAPRAVILI DRUGU

U SAD sam došao 93. godine preko Hrvatske. Predsjednik sam NVO Bošnjačkog saveza Crne Gore u SAD. Bavim se transportom i imam fabriku dušeka, radim koliko hoću i koliko mi je potrebno. U Americi je dobro, nešto slično kao u SFRJ nekada. Izgubili smo jednu SFRJ ali smo ovdje napravili drugu. Naših ljudi, Bihoraca, u Njujorku ima oko 60 familija i upravo radimo na stvaranju fondacije „Bihor za Petnjicu“. Davne 77. godine sam otputovao iz Petnjice i time je započet moj put sve do Njujorka. Prvo do Podgorice gdje sam služio vojni rok pa Hrvatske gdje sam sačekao rat i raspad države. U Hrvatskoj sam malo igrao fudbal i nijesam htio da učestvujem u tim grozotama pa sam otputovao što dalje, sve do Njujorka. Ovdje je lako započeti svoj biznis. Brzo sam otvorio svoju kompaniju koja se bavila transportom. Ovdje je sve mnogo lakše – u suštini za vas rade brokeri koji, naravno, uzimaju procenat, a jedini problem je ako ne znate jezik. Zadovoljan sam trenutnim životom. Poštujem Ameriku i svaki čovjek treba da poštuje državu u kojoj živi. Pošteno radiš, pošteno živiš i pošteno ćeš biti nagrađen.

NE TREBA DA DONIRAMO VEĆ DA OTVARAMO RADNA MJESTA U PETNJICI

U ovom dijelu Amerike boravi od 30. 000 i 35. 000 Bošnjaka iz Crne Gore. U vrijeme ostamostaljenja Crne Gore iskazala se potreba da se Bošnjaci. Na prvoj konstitutivnoj sjednici jednoglasno sam izabran za predsjednika i ovo mi je drugi mandat. Jedna od tema kojom se bavimo jeste iseljavanje Bošnjaka iz Crne Gore. Nijesmo vodili računa o političkoj pripadnosti već smo o tim i sličnim temama razgovarali sa Dritanom Abazovićem, Azrom Jasvić i ostalima. Jedna od naših najvećih aktivnosti bila je vraćanja statusa opština Petnjici i Gusinju kao i otvaranje puta od Gusinja prema Vrmoši.  Na sastancima sa čelnicima države lobirali smo za to, a oni kao što su nam i obećali tako su i uradili. U vezi vraćanja statusa opštine Petnjici moram ovdje svakako pomenuti Rifata Rastodera koji je glavni „krivac“ za uspješan epilog ove priče. Moram da budem iskren pa da priznam da smo tada možda više pritiskali nego što je trebalo. Zato smo možda i više obećavali nego što smo kasnije to ispunili. Mišljenja sam da mi koji živimo van Petnjice ne treba ništa da poklanjamo ili

doniramo, treba da napravimo programe, projekte pomoću kojih će ljudi iz dijaspore tamo otvoriti firme i zaposliti 50-60 radnika. To sa donacijama i darivanjem nema budućnosti. Predlagao sam da mi iz dijaspore izdvojimo 5% od svojih primanja i tako obezbijedimo mir i stabilnost Opštini kako ona ne bi došla u situaciju da izgubi status zbog nelikvidnosti. Zašto se ta ideja nije realizovala, najbolje ću pojasniti jednim našim, bihorskim, terminom – TAFRA. Mi u Bihoru volimo da tafrimo – na priču sve uradimo, ali kada dođe do konkretnog, kada treba nešto da realizujemo onda ćutimo, tako da se nismo ni mi baš pokazali.  Ako se ne budu otvarala radna mjesta bojim se da će se iseljavanje nastaviti jer neće niko ostati tamo da kupi šljive i pečurke a da njegov prvi komšija za dvije ili tri godine dođe iz Luksemburga sa dobrim autom. U Petnjici porodice čak ni đevojke neće više da udaju.

OTVARANJE RADIJA PETNJICA VELIKA STVAR

Moram ovdje da kažem da je otvaranje Radija Petnjica velika stvar. Do sada ništa nijesmo znali šta se dešava ali od kada se otvorio radio, blagovremeno smo informisani o dešavanjima na području Bihora.

SPORAZUM O PREKOGRANIČNOJ SARADNJI MRTVO SLOVO NA PAPIRU

Ovo nadgornjavanje političkih partija u Petnjici je ono što sam pričao – tafrenje. Prosto, bihorski u sistemu “ja pa ja”. To je potpuno nepotrebno. Ljudi moraju da shvate da je život prolazan i da ako ništa ne ostavimo iza sebe nijesmo se imali ni rašta roditi.  Treba se okupiti oko strateških i vitalnih interesa našeg naroda tamo. Prije svega treba napraviti put od Berana do Petnjice, pa onda krak prema Vrbici i Turjaku kako bi se „okupila“ sva bihorska sela. Bihor je 50 godina uništavan i totalno je razglavljen i država mora prestati sa takvim odnosom. Primjera za takav odnos ima mnogo. Kao predsjednik Bošnjačkog saveza Crne Gore u SAD bio sam prilici da se, tokom procesa vraćanja nezavisnosti Crne Gore sretnem sa skoro svim ministrima u Vladi CG. Nijesu nam ni tada bog zna šta obećali, niti su nam obećali zlatni Bihor ali smo očekivali bolji odnos prema tom kraju. Strah koji je ušao među Bošnjake 90-ih godina bio je prisutan i u momentima kada je Crna Gora vraćala nezavisnost. Pritisnuti velikosrpskim projektom normalno je da smo tada glasali za nezavisnost, ali naše muke nijesu prestale. Ovo rukovodstvo nije ništa obećavalo, a nije ništa ni davalo. Potpisali su sporazum o prekograničnoj regiji, ali je taj sporazum u najvećoj mjeri ostalo mrtvo slovo na papiru. To je isto kao ono kada momak prosi đevojku pa joj tada priča najljepše priče a kad je osvoji ništa od te lijepe priče. Iz svega toga proističe da država ima moralnu obavezu da pomogne da Petnjica ne postane rupa. Siguran sam da Vlada CG može ako hoće jednim potezom zaustaviti iseljavanje iz Bihora. Nažalost, preovladavaju uskopolitički interesi.

NIJE RAZVOJ POLJOPRIVREDE POKLANJANJE TRI KRAVE I TRI SADNICE

I na kraju poruka lokalnom rukovodstvu – nemojte da vam se priča o razvoju poljoprivrede svede na dodijeljivanje tri krave i tri šljive, jer to ne pali i ne prolazi. I Tito je imao zeleni plan pa je propao. Mi živimo u 21. vijeku bez dobre ceste, bez otvorenih fabrika pa zato Petnjica nema prosperiteta.