SEMAFOR ZA DOBRE REZULTATE FK PETNJICA
Stadion u Gusarama odnedavno krasi i semafor za rezultate fudbalskih utamica. Zahvaljujući nevladinom udruženju „Centar za seoski razvoj“, ovaj rekvizit će biti još jedna kockica u mozaiku koji za krajnji rezultat ima prelazak u viši rang takmičenja. Kao i mnogo puta do sada, NVO „Centar za seoski razvoj“ je bio podrška u mnogim projektima koji su doprinijeli uređenju stadiona i njegovoj adaptaciji i namjenskoj primjeni. Sekretar fudbalskog kluba Anel Muratović i predsjednik NVO „Centar za seoski razvoj“ Enver Rastoder su osmislili i dizajnirali izgled semafora. Podsjećanja radi, ova NVO je osim radova u građevinskom dijelu, učestvovala kao suorganizatr turnira „Evropa protiv Petnjice“ u sklopu manifestacije Zavičajne staze. NVO „Centar za seoski razvoj“ pored podrške fudbaskom klubu u Petnjici, već duži niz godina aktvino učestvuje i predstavlja Petnjicu u Bihor kako u Crnoj Gori, tako i van nje. Zahvaljujući entizijastima ove NVO, Bihor je dobio pješačke staze, urađena obuka za osam domaćica za prijem stranih turista u svojim domaćinstvima, zahvaljujući njima Petnjicu su posjetili prvi turisti u organizovanom aranžmanu.
„Jedan od veoma značajnih projekata jeste i prva prezentacija Bihorskog ćilima u holu Delta Sitija u Podgorici, koja je sa oduševljenjem prihvaćena od strane ogromnog broja posjetilaca. Naravno, nećemo stati na ovome, NVO i dalje ima snage i želje da svom kraju priredi i doprinese još mnogo značajnih projekata kako bi život Petnjičana približili evropskim standardima“ izjavio je Enver Rastoder za portal Radija Petnjica, dodajući da želi „da semafor pokazuje najbolje rezultate u korist domaćina, sve čestitke fudbalskom klubu sa ciljem da se već od jeseni na stadionu u Gusare igraju utakmice druge lige Crne Gore“.
DENIS BOŽOVIĆ
ALMIR MURATOVIĆ: BOŠNJACI U CRNOJ GORI I U PETNJICI SU IZNEVJERENI
Almir Muratović, predjsednik izvršnog odbora Bošnjačke demokratske zajednice, je u emisiji Putevi i raskršća govorio o položaju Bošnjaka u Crnoj Gori
ALMIR MURATOVIĆ: Moram krenuti sa tzv. „zloupotrebom prošlosti“ iz razloga što su Bošnjaci u prošlosti mnogo puta bili pred raznim iskušenjima, i slobodno mogu reći da su bili pred iskušenjima opstanka na ovim područjima. Jedan dio crnogorske javnosti pokušava da ovaj narod drži u nekom strahu i da zloupotrebljava za neke svoje političke ili druge poene. Naravno, nije sve tako crno, ima pomaka, ali sve to nije dovoljno da bi Bošnjaci u Crnoj Gori osjećali Crnu Goru u pravom smislu svojom domovinom, što naravno ne znači da je oni ne doživaljavaju kao svoju državu. Da bi jedan prostor u kojem živite, osjećali domovinom, taj prostor mora da vam bude topao kao dom, u pravom smislu te riječi. U domu ne smije da bude promaje, da se osjećamo nelagodno, da budemo kao ono što se kaže u svom domu, a svedocimo smo da kroz istoriju je ovdje bilo raznih vjetrova, i obično ko se zadesio na toj vjetrometini i koga je zadesila ta hladnoća istorije jeste Bošnjački narod. Pa čak i sada, u 2016. godini, u 21. vijeku vuče traume i iskustva iz prošlosti. Bošnjački narod onog momenta kada mu je nametnuto da je jedini spas u nezavisnoj Crnoj Gori, onda su oni podržali, naravno sa svojim uslovima koji nisu na ničiju štetu, veća samo da se osjećamo sigurni, kao svoj na svome. Ovo što se sada dešava, a moje mišljenje dijele i obični građani, jeste da su Bošnjaci u Crnoj Gori razočarani i mogu upotrijebiti i grubu riječ kao što je prevareni. Mi moramo da budemo otvoreni, i da ljude dijelimo na dobre i loše i da treba da živimo zajedno sa svojim susjedima, komšijama, i treba da shvatimo da su Bošnjaci autohton narod na ovim prostorima. Ono što Bošnjaci očekuju od većinskod dijela stanovništva jeste da budu tolerantiji, ne tolerantiji u smislu da mi nešto ne zaslužujemo, već da u okviru svojih projekata pokažu da nas poštuju kao autohton narod, a ne samo da Bošnjake koriste za političko čuvanje određenih interesa. Onaj ko nam spočitava da nekog čuvamo, ima svoju ocjenu da li je to pravedno ili nije, ali Bošnjački narod jeste izmapuliran, i u političkom, ekonomskom i bilo kojem drugom smislu. Bošnjačka dijaspora treba da osjeti da ima svoju domovinu, Crnu Goru i ta ljubav mora da bude obostrana, a ne samo sa jedne strane. Naša dijaspora se zloupotrebljava u ekonomskom smislu, kada su u pitanju neki projekti. Danas u 21. vijeku mi, Bošnjaci moramo da otvaramo i postavljamo neka osnovna i elementarna prava i pitanja. Moramo da otvorimo pitanje Bošnjaka kao naroda“
Popis u Crnoj Gori i odnos prema dijaspori?
ALMIR MURATOVIĆ: Prije svega želim da ukažem na neke nelogičnosti. Naša dijaspora nije uvršćena u popis, a ima biračko pravo, pravo da glasa i dala je ogromni doprinos 2006 godine kada je bio referendum, ali kada je trebalo da uđe u popis tu nije bilo dijaspore. Ono što bih poručio mom narodu, Bošnjačkom narodu jeste to da ne klone duhom, ma koliko bilo teško, neka sagleda pozitivnu stranu i da ne napupta ove prostore i da ne odlazi u svijet u neizvjesnost, da ne dozvole asimilaciju, jer će doći u situacija da, kada dolaze u Crnu Goru moraće da se prijave kao turisti. Skrećem pažnju da se više ljudi iselilo od kada je Crna Gora povratila svoju samostalnost, nego li kada je bilo vrijeme i teže nego sad“ dodajući da nisu ekonomski razlozi ti zbog kojih se samo iseljavaju Bošnjaci sa ovih prostora. „Skoro čitam u novinama da je alarmantno stanje u Podgorici jer nema mjesta u vrtićima, a nije alarmantno ako se škole na sjeveru Crne Gore zatvaraju jer nema učenika, a nije alarmantno stanje ako škola u Petnjici upiše 4-5 učenika a nekada je mnogo više upisivala, i nije samo u Petnjici, evo pogledaj te Berane i generalno komplet sjever Crne Gore. Krene auto put da se pravi i on se pravi do Kolašina, umjesto da počne od Boljara i to je namjerno napravljeno od strane države. Šta mi dobijamo ako nam je priključak na auto put 100 km daleko od nas, ja vama postavljam pitanje. Putna infrastuktura bi puno pomogla za ovaj kraj. I velika je žalost da mi u 21 vijeku pričamo o putevima, kada je u Africi urađeno prije 30 godina, a u evropskoj Crnoj Gori se priča, ne radi se, već samo se priča. Skoro je u našoj opštini nasut put koji je obećan još prije 10 godina, a građani treba da znaju da sve to oni plaćaju, to je njihov novac, novac od poreza, doprinosa i sl. Ja se najljepše osjećam u Petnjici a imao sam prilika da živim i van, ali možda je previše izražen taj lokal patriotizam, ali sam jednostavno tu zato što volim Petnjicu, volim svoj narod. Volim i one sa kojima se slažem i one sa kojama se ne slažem. Vjerujem u bolju budućnost, da ne vjerujem ne bi bio ni dana ođe, i radim na boljoj budućnosti.
PORTRET EDINA LATIĆA – ČOVJEK SA ZAVIČAJEM U SRCU
Edin Latić je jedan od najvećih donatora za svoj Bihor i ako bi pravili listu najhumanijih Bihoraca, Edin bi zasigurno zauzeo sami vrh.
Piše:
Remzija Hajdarpašić
Edin Latić, rođen je 1975. godine u selu Lagatore, u petnjičkoj opštini, na sjeveru Crne Gore od oca Fehima i majke Vahide rođ. Kalač.
Osnovnu školu završio u Petnjici, gdje je takođe nastavio i srednju školu metalskog smjera, gdje je stekao prva znanja vezano za ono što će mu biti životno oprjedeljenje.
Bilo ih je četvoro djece u porodici; jedna sestra i tri brata. Edin, ili kako ga mnogi zovu Medo, bio je najstariji brat, a to je značilo da je vrlo mlad morao početi radit i najteže poljoprivredne poslove; bez ikakvih pomoćnih mašina, moralo se naporno raditi od jutra do sutra, te tako, vrlo mlad, stiče radne navike, koje će mu, itekako, pomoći da se lakše snalazi kroz život.
Godine 1993. odlazi na odsluženje vojnog roka. Vraća se 1994. kada odlučuje da napusti zavičaj i dođe u Luksemburg. Tada je već u Luksemburgu bilo puno ljudi iz njegovog kraja; neki od njih – bili su mu bližnja rodbina.
Odmah po dolasku u Luksemburg, vrlo društven, stiče veliki krug prijatelja gdje postaje vrlo omiljen. Dane i noći provode po kafanam i diskotekama.
Njegova sestra Enisa koja je već, sa svojim mužem – Ademom Klicom, živjela u Njemačkoj, poziva brata Edina da dođe i da tamo pokrene postupak za boravak. Na taj način, kao starija sestra, vjerovala je da će mu pomoći. Međutim, Edin boravi nekoliko mjeseci kod svoje sestre i ne miri se sa činjenicom da se svakodnevno ne sreće sa poznanicima iz zavičaja, kojih je tada, u tom dijelu Njemačke, bilo vrlo malo – te on, unatoč velikoj sestrinskoj brizi i pažnji, odlučuje da se vrati u Luksemburg.
Bilo je to vrijeme kada je Luksemburgu bila itekako potrebna radna snaga, pogotovu su bili dobrodošli mladi i zdravi ljudi.
Pošto još uvijek nije bio sredio boravak, a to je značilo da bez boravka ne može ni sanjati o nekom boljem radnom mjestu – zapošljava se na farmi krava u mjestu Folschette, gdje radi blizu dvije godine, do 1996. i gdje se susreće sa svom gorčinom rada i života u tuđini. Gazda kod kojega je radio uspijeva da mu izdjejstvuje boravak i od tada se za Edina Latića širom otvaraju vrata uspjeha.
Brzo po dobivanju boravka, radi bolje zarade, zapošljava se kao šumski radnik, gdje ostaje godinu dana. O težini rada u šumi, Edinov zemljak i tada radni kolega Mujo Hajdarpašić, porijeklom iz sela Vrševo u petnjičkoj opštini, slikovito je objasnio da je neke alatke izmislio lično Hitler, radi mučenja robijaša. Zato, Edin ne propušta ukazanu priliku da se zaposli u Belgiji u preduzeću koje se bavilom montiranjem grijanja i sanitarija, zašta se, uostalom, i školovao.
Godine 2000-te, sa rođakom Fejzijom Latićem, ide u Francusku gdje, poslije velikog nevremena koje je devastiralo veliki broj šumskih predjela, radi godinu dana na raščišćavanju šuma i izvlačenju polomljenih stabala.
A onda se vraća svojoj struci.
Vidjevši da i sam može pokrenuti vlastito preduzeće – nije dugo radio za svoga gazdu. Zajedno sa kolegom, porijeklom iz Portugala, 2006. pokreću svoje preduzeće. Nisu se slagali – Portugalac je stremio što bržoj i što većoj zaradi, a Edin je preferirao kvalitet i strogo čuvao svakoga kllijenta.
Ubrzo se rastaju i Portugalac osniva svoju firmu koja ne traje dugo. Edin Latić pravi korak po korak, ali svaki korak bio je stamen. Godišnje je povećavao broj zaposlenih za dva radnika i danas ih ima dvadeset i tri i važi za jedno od najuspješnijih preduzeća te vrste u Luksemburgu.
Nije samo korak po korak napredovao u poslu, već i u duhovnom sazrijevanju. Svoja prva znanja u vjeri spoznaje još kao dječak, u svojoj Petnjici, gdje je pohađao mejteb.
Prije šesnaest godina počeo je sa postom i ne prekida ga ni danas.
Prije deset godina počeo je redovno ići na džumu, a od prije pet godina klanja svih pet vakata namaza.
Neizmjerno je zahvalan svom rođaku Isadu Latiću, koji živi u Holandiji, a uveo ga je u prvi post, a evo kako:
Uoči ramazana, te godine, Edin je bio u gostima kod Isada u Holandiji. Ovaj mu predlaže da obavezno posti i da je to veliko telesno i duhovno pročišćenje. Edin se u početku opire, tvrdeći da zbog velikih obaveza i napornog rada ne bi mogao izdražati.
– A kako znaš da nećeš moći, ako ne pokušaš?!
– Pokušat ću – obećava Edin.
Uoči prvoga dana ramazana – Edin zanijeti, ali ipak nesiguran u sebe nosi sa sobom gamelu – ručak koji je svakodnevno nosio na posao. Nije ga načeo. Izdržao je do kraja. Ne samo taj dan, već i cijeli ramazan.
Poslije prvoga dana posta razmišljao je kako mu lako pade post i da je s lakoćom radio kao da su mu dvojica ljudi cijeloga dana pomagali. U tom trenutku zvoni mu telefon – zvao ga je rođak iz Holandije i pitao:
– Jesi li ispostio dan?
– Jesam – odgovorio je Edin, sav sretan.
– A je li ti lako prošao danas rad kao da su ti dvojica pomagali? – Edin je sav uzdrhtao:
– Pa, nećeš mi vjerovati, ali upravo o tome razmišljam.
***
Priča o Edinu Latiću bila bi nepotpuna bez osvrta na suprugu Hajriju, rođ. Ramdedović, koja mu je od samog početka bila velika podrška u svim planovima i poslovima. Sa njom ima tri kćerke: Amru, Aidu i Silviju koje su, zahvaljujući njenom predanom roditeljskom staranju, besprijrkorno odgojene. Odlične su učenice i služe za ponos svojim roditeljima.
Moramo naglasiti da je Edin Latić predsjednik FK „Petnjica“, finasijski ih pomaže i vrlo često odlazi u zavičaj kako bi se na licu mjesta upoznao sa situacijom u klubu i dao podršku rukovodstvu i igračima ne bi li se domogli višeg ranga takmičenja – Druge crnogorske lige.
Jedan je od najvećih donatora za svoj Bihor i ako bi pravili listu najhumanijih Bihoraca, Edin bi zasigurno zauzeo sami vrh.
Predug je spisak njegovih humanih djela od donacija za pojedine porodice lošeg materijalnog stanja, vjerskih objekata, pomoći novoosnovanoj opštini Petnjica, školama, sportskim klubovima i mnogim drugim.
Edin Latić je član UO ZK „Bihor“ iz Luksemburga, gdje je vrlo aktivan i izuzetno cijenjen kako od kolega iz UO, tako i od cijelog članstva.
Ovo je samo dio onoga što smo imali kazati o čovjeku sa zavičajem u srcu – Edinu Latiću, mnogo je ostalo nerečenog.
POVRIJEĐENI U SAOBRAĆAJNOJ NEZGODI NIJESU ŽIVOTNO UGORŽENI
Zdravstveni radnici Doma zdravlja Petnjica su stabilnog zdravstvenog stanja nakon jutrošnje saobraćajne nezgode koja se desila na putu Petnjica – Berane. Vozač službenog automobila Doma zdravlja Petnjica, Zeno Skenderović je zadržan na liječenju u Opštoj bolnici u Beranama kao i pedijatar Suzana Savović. Izabrani doktor Srđan Škrkić je nakon ukazane medicinske pomoći, pušten na kućno liječenje.
Očekuje se od nadležnih organa da se utvrdi šta se desilo, koji su uzroci saobraćajne nezgode. Na mjestu gdje je se nezgoda dogodila prosuta je velika količnina motornog ulja i sreća u nesreći je to što je službeni automobil Doma zdravlja, u momentu proklizavanja, udarilo u kombi privatnog prevoznika “Tref” iz Vrbice, te zbog toga nije sletjelo u provaliju.
DENIS BOŽOVIĆ
ALDIN MURATOVIĆ: KAD BI DRŽAVA FUNKCIONISALA “MERHAMET” NE BI BIO POTREBAN
Tema jutarnjeg programa Radija Petnjica bila je humanitarni rad. Tim povodom gost je bio potpredsjednik dobrotvornog društva “Merhamet Petnjica” Aldin Muratović.
Udruženje se bavi pružanjem svih oblika humanitarne pomoći, podsticanjem zbrinjavanja napuštene djece, otvaranjem zdrastvenih ustanova, zaštitom i unapređenjem prava čovjeka i građanina, zaštitom životne sredine, edukacijom stanovništva i pružanjem administrativnih usluga, borbom protiv siromaštva, saradnjom sa lokalnim zajednicama i većom socijalnom inkluzijom lica sa posebnim potrebama.
Možete li nam reći nešto više o humanitarnoj organizaciji ‘’Merhamet”?
MURATOVIĆ: Merhamet za Petnjicu osnovan je 2013. godine i djeluje u sklopu Merhameta Crne Gore a predsjednica je Azemina Fetić. Ona je nedavno boravila u Luksemburgu u cilju unapređenja saradnje sa udruženjima u dijaspori i uspjeli smo da obezbijedimo nekoliko donacija a dvije donacije u namirnicima smo već sproveli. Merhamet djeluje i u drugim opštinama a pretežno na sjeveru Crne Gore gdje je i najugroženije stanovništvo. Na žalost tamo gdje Merhamet djeluje ne funkcioniše sve kako treba. Tu je stanovništvo ugroženo, a takav je sjever Crne Gore. Moramo se sami organizovati kako bi pomogli onima kojima je pomoć potrebna. Ljudi iz Merhameta su spremni da volontiraju. Naša ekipa iz Petnjice broji pet članova a to su: Irfan Agović, Aldin Muratović, Haris Kočan, Hajran Huremović i Šejla Osmanović. Ekipa nije fiksna i imamo ljude koji povremeno pomažu. Jedini cilj Merhameta je da pomogne ljudima. Pozivam ovom prilikom opštinu i državu da se okrenu sjeveru i ovom kraju, da se pojave neke invensticije gdje bi se ljudi zapošljavali i da ne bi bili zavisni od Merhameta.
Koje ste akcije do sad sproveli na području Petnjice?
MURATOVIĆ: Do sada smo odradili niz akcija. U saradnji sa Islamskom zajednicom Crne Gore dodjeljivali smo nekoliko puta kurbane. Imali smo niz aktivnosti u podjeli namirnica i posljednja akcija u saradnji sa udruženjem ‘’Dijaspora Bošnjaka Kosova” iz Njemačke i njihovim predsjednikom Osmanom Destanovićem. Vrijednost donacije je oko 50.000 eura. Pomoć smo dijelili socijalno ugroženima i institucijama. Pomoć je obuhvatala kompjutere, namještaj, odjeću i mnogo drugih artikala. Donatori i građani Bihora su prepoznali da je ova donacija stigla u prave ruke. Obilazimo teren,vodimo evidenciju, fotografišemo i takvo stanje sa terena upućujemo donatorima. Svi do sada su prepoznali naš rad i želim da se zahvalim svima.
Sproveli smo akciju dodjele 230 paketa. Svaki paket je bio u vrijednosti oko 30 eura.
DINO RAČIĆ
SAOBRAĆANA NEZGODA KOD STENICA, VIŠE LAKŠE POVRIJEĐENIH
Jutros se na putnom pravcu Petnjica – Berane, na 100 metara od Stenica, desila saobraćajna nezgoda. Tom prilikom nekoliko lica je lakše povrijeđeno.
Do direktnog sudara auta privatne firme “Tref” i službenog automobila Doma zdravlja Petnjica, prema prvim neprovjerenim informacijama, došlo je zbog velike količine motornog ulja prosutog na kolovozu.
Kako kaže jedan od očevidaca, vozač “lade nive” je u krivini izgubio kontrolu i direktno udario u kombi privatnog preduzeća Tref.
Povrede su zadobili službenici Doma zdravlja iz Petnjice i oni su zbrinuti u bolnici u Branama.
Vozač kombija je nepovrijeđen
REHO RAMČILOVIĆ: NEKADA JE U PETNJICI BILO 1200 UČENIKA A SADA IH JE JEDVA 200
U emisiji Putevi i raskršća gost je bio nastavnik i kulturni entuzijasta i veliki radnik Reho Ramčilović. u nastavku pročitajte jedan dio razgovora sa njim.
Koliko škola u kojoj radite ima učenika ?
REHO RAMČILOVIĆ: Škola u kojoj ja radim ima neđe oko 200 učenika. To je osnovna škola „Mahmut Adrović“ Petnjica. A sretnijih godina krajem šesdesetih, sedamdesetih ta škola je brojala oko 1200 učenika. U njoj su uglavnom dobri đaci, dobra đeca. Ovo mjesto je tako – đeca su jako vaspitana, disciplinovana, imamo veliki broj lučonoša. Radim kao profesor maternjeg jezika i književnosti punih 37 godina. Moje prvo radno mjesto je bilo u osnovnoj školi „Goduša“, pa sam onda radio u osnovnoj školi „ 25 maj“ Delimeđe. To je mjesto blizu Tutina, onda osnovna škola „Savin Bor“ , osnovna škola „Trpezi“, osnovna škola „25 maj“ Vrbica a od 2006. godine radim u ovoj, matičnoj školi „Mahmut Adrović“ u Petnjici. Najljepše mi je bilo i uvijek ću se sjećati tih prvih radnih dana u školi „Goduša“. Iako sam prva tri mjeseca pješačio iz Lagatore do Goduše dva sata. Tada sam bio mlad, pun elana, volje i energije i tako sam sa lakoćom radio i sve od sebe davao da to što znam i umijem prenesem đeci. Sada su uslovi za rad učenika u školama veoma dobri, jer se pobrinulo društvo i škola da đeca sa udaljenih mjesta, kao što je Ponor, dolaze kombijem. Takođe su sada uslovi za rad daleko bolji nego onda kada sam počeo da radim, standard naše škole je isti kao i u Podgorici. Ne može se niko sada žaliti da u školi nijesu dobri uslovi za rad.
Kakav je nivo kulture u ovom kraju ?
REHO RAMČILOVIĆ: Presjednik sam amaterskog pozorišta „DIVAN“ Petnjica. Ono je osnovano 15. aprila 2015. godine. A kako se to izrodilo, ako se pitate, reći ću vam da sam kao nastavnik maternjeg jezika uvijek vodio dramske sekcije. I u svim tim školama sam imao jako talentovane đece za glumu. Što se tiče kulture Petnjica se može pohvaliti i ravnati sa mnogim drugim gradovima. Bio sam i presjednik „KUD-a Bihor“ i mogu se pohvaliti da smo mi 2011. godine u Turskoj predstavljali Crnu Goru na festivalu i da smo bili u prvih 20 od 40 država koje su učestvovale. U tom kulturno umjetničkom društvu postojala je dramska sekcija u kojoj su se đeca dokazivala da imaju talenta za glumu. Upravo su mi oni dali ideju da osnujemo pozorište u Petnjici. Prvenstveno Emir Muratović , moj glavni glumac koji se bavi glumom od malih nogu. On igra i u beranskom pozorištu a sada je član i našeg pozorišta „DIVAN“ Petnjica. Zatim Neris Muratović, Hana Muratović, Meldin Kočan, Amela Latić, Alena Korać, Elmar Korać, Anarma Muratović, vidio sam koliko su oni skloni toj glumi, tom humoru i odlučio sam da osnujem ovo pozorište, koje je sada registrovano. Moram reći da mi je u svemu tome pomogao i Enver Eljo Rastoder. Odmah nakon osnivanja dobili smo poziv iz Luksemburga. Organizator je bila Bošnjačka zajednica i Zavičajni klub Bihor. Izveli smo dvije predstave „Poštar Haso“ i „Babo baš umro“. Takođe je Emir Muratović napisao, režirao i izveo nekoliko dijaloga sa Nerisom Muratovićem. Publika je bila fascinirana, oni nijesu mogli da vjeruju da su to naša đeca, mislili su da ovo igraju neki profesionalci. Za Emira su mislili da sam ga doveo iz nekog poznatog pozorišta. Rekao sam da je to momak iz Petnjice i da je član pozorišta.
Kada sa toliko ljubavi i entuzijazma pričate o mladim ljudima koje ste učili i sada ih srijećete mnogi od njih su postali ljudi, kako se osjećate sa onim što su njihove šanse ovdje u Petnjici ?
REHO RAMČILOVIĆ: Kada ste pomenuli te moje bivše učenike koju su sada profesori, doktori i tako dalje, za mene je zaista najveća nagrada kada mi kažu – profesore hvala vam za ono što ste nas možda tada malo i mučili ali evo sada smo postali ljudi. Žao mi je što ti ljudi nijesu ostali da žive ovdje. Oni su u nekim drugim državama postali dekani, prodekani, doktori nauka… Šteta je što takva elita nije ostala ovdje. Sada povratkom opštine očekujemo da će biti zapošljenja i da će se učiniti sve da se poboljšaju uslovi za život ovdje.
U decembru prošle godine izdali ste knjigu „Počeci pismenosti Bošnjaka Petnjice“. Kako ste došli na ideju da se bavite ovom temom ?
REHO RAMČILOVIĆ: Uvidio sam da nema pisanih tragova i da se skoro niko nije bavio ovom temom. Ova tema možda nije dovoljno obrađena ali neka ova moja knjiga bude podstrek onima čiji je to posao – doktorima istorije, književnosti i tako dalje. Hafadži Salih je čovjek koji je došao iz Turske kako bi Bošnjake učio pisanju i čitanju. Ta prva slova pisana su Arabicom, to je neka vrsta arapskog pisma. Kasnije jedan od prvih naših ljudi koji je bio pismen i koji je prenosio znanje na našu djecu bio je Hašin Kočan. Tada su otvarani Mektebi u koje su ljudi išli kako bi nešto naučili a prvi Mekteb je bio u Paljuhu. Ljudi koji su u to vrijeme završili medresu u Đakovici bili su Latić Mula Meljko, Rastoder Osman koji je bio i Imam u ovoj džamiji. Prvi čovjek iz našeg kraja koji je zvanično postao učitelj jeste Ćazim Crnovršanin, on je jedini Bošnjak koji je u to vrijeme završio završio učiteljsku školu u Beranama 1928 godine.
PROMOCIJA KNJIGE DIJANE TIGANJ U PODGORICI
Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore i biblioteka “Radosav Ljumović” organizuju promociju knjige “A vrijeme ide dalje” mlade autorke Dijane Tiganj koja će se održati u biblioteci Radosav Ljumović sjutra u utorak 23. februara sa početkom u 19 časova.
O knizi će govoriti dr Draško Došljak, Vlatko Simunović – književni kritičar , Ksenija Rakočević i autorka knjige Dijana Tiganj. Veče će voditi Vesna Šoškić.
Dijana Tiganj koja piše od djetinjstva. Svoju prvu zbirku pjesama je izdala 2012 godine pod imenom “Ulica starih koraka”.
Dijana je student Filozofskog fakulteta u Nikšiću, rođena je 06.02.1995 godine u Prizrenu.
