Braća, kako to toplo zvuči! I moćno! Koliko snage u samo pet slova.
Još kada su, zaista, braća! Braća po ocu i materi; braća po sudbini, braća po svemu…
A braća Halilovići to jesu; pored porodičnih obaveza, obaveza u vlastitom preduzeću, itekako pomažu Zavičajnom klubu „Bihor“ iz Luksemburga, i predstavljaju jedan od njegovih četiri direka na kojima stoji ovo udruženje, jedno od najuspješnijih u dijaspori. Zahvaljujući cijelom svom članstvu, u okviru svojih mogućnosti, nesebično se bori da pomogne zavičaju, ali i cijeloj Crnoj Gori. Iskrena posvjećenost trojice braće ovoj ideji – zaslužuje punu naklonost, ne samo članova ovog udruženja, već svakog dobronamjernog ljudskog bića.
To su braća Halilović: Esko, Harun i Hajro.
Dug je spisak onih kojima su oni pomogli i kojima pomažu. No, oni nerado pričaju o tome, držeći se svetog hadisa da su Stvoritelju najdraži oni koji kada daruju sakriju da lijeva ne zna šta je dala desna. I uvijek tako. A da bi se poštenim radom, gdje je sve čisto i nevino kao kapi rose, stalo na visoku nogu – i nije lako; iza njih su dani i godine rada. Ali prije negoli kažemo šta to oni rade i čime se bave u Zelenom Srcu Evrope, kako mnogi zovu Luksemburg, reći ćemo nešto i o njihovom predluksemburškom životu – krenućemo od rodnog Godočelja u Sandžaku, na sjeveru Crne Gore, u petnjičkoj opštini.

***

Esko, Harun i Hajro!
Niti boljih ljudi, niti ljepših imena!
Bilo mi tako suđeno – vrlo mlad, još dok bijah dijete golobrado, napustih rodnu kuću i utopih se u svijet. Sa nepunih petnaest godina, torbicu sa najnužnijim stvarima objesih o rame, i uskim i strmenim bihorskim putevima krenuh od kuće.
U svijet!
Uskočih u arenu u kojoj se valjalo boriti i u kojoj vazda pobjeđuju jači.
A bio sam malehan i nejak!
Bijelo Polje, Titograd (Podgorica) , Skoplje, Priština, Mostar, Sarajevo i sada Luksemburški gradovi – mjesta su u kojima je golim noktima valjalo zemlju orati. Puno je izgubljenih bitaka, ali – ima i dobijenih.
Na tom svom putu, idući od tačke A do tačke B, sretao sam ljude. Razne! Od kockara, propalih studenata, lopova, izopačenih u svakom smislu, ubica, pa do onih dobrih za koje mudri narod govori
„Da ga za krv ne ištetiš“.
E, ovo je priča o dobrim ljudima u vremenu koje mnogima, pogotovu onima u mjestima iz kojih smo došli u Luksemburg i druga mjesta širom planete – nije naklonjeno.
Sastavljajući monografiju „Bošnjaci u Luksemburgu“, uređujući reviju „Bihor“ i pišući novinarske tekstove za razne medije – mnogo puta sam izgovorio imena ove braće. I opet, tako mi se čini, mnogo manje nego su zasluživali i zaslužuju.
Godočelje. Nije to obično selo. Ima nešto u njegovoj punoj isturenosti nebu. Od kako grahne dok na zađe za bjelasičke vrhove – sunce ga povazdana grije i miluje, lagano okrećući sjene oko svega što iz zemlje niče i na njoj stoji.
Esko, Harun i Hajro su braća. Ima još onih koji se braćom zovu i jednom dušom dišu u našem Bihoru, ali ima i onih koji se preko nišana pogledaju, ali – o takvima nećemo trošiti hartiju ovaj put.
Krenućemo od najstarijeg brata Eska koji je rođen aprila mjeseca 1968. godine. Prve četiri godine osnovne škole završio je u rodnom Godočelju, a sljedeće četiri u Petnjici – OŠ „Mahmut Adrović“.
Bio je uzoran učenik i dijete koje nikome nije „sud vode natrunilo“. Kao i ostala dva brata i jedna sestra. Posle završene osnovne škole Esko odlazi na školovanje u, po mnogo čemu dobrome poznatu beransku (tada ivangradsku gimnaziju), koju su još zvali i realna gimnazija. Po završetku gimnazije valjalo je na studije. Obzirom da je otac Meho radio u zemljoradničkoj zadruzi u Petnjici na mjestu šefa računovodstva i bio blizak selu, te se konstantno borio za prosperitet sela i seoskih gazdinstava, imao je samo jednu želju: da sin Esko završi poljoprivredni fakultet i vrati se u zavičaj gdje će, sa pozicije stručnjaka, nastaviti da pomaže Bihor. Tako i biva; Esko odlazi na Poljoprivredni fakultet u Prištini i završava ga 1992. a onda se vraća u zavičaj. I ne biva sve kako je planirano, jer – rat uveliko bjesni na prostoru bivše Jugoslavije. Totalna neizvijesnost, ne zna se šta donosi dan, a šta noć. Otac i majka su zabrinuti, zabrinuta su i djeca. Još dok je bio na studijama Esku su, na adresu u Godočelju, pristizale plave koverte iz Vojnog osijeka Berane. Htjeli su ga u vojsku; na front!
Poslije povratka u zavičaj – nije bilo druge – moralo se u svijet. Jedina evropska zemlja koja je u to vrijeme primala izbjeglice sa Balkana bila je kraljevina Švedska. Esko uzima grumen zemlje iz mjesta Rijeka, blizu Gusara, gdje se mnogo puta kao dijete igrao i u rijeci kupao, stavlja u torbak i odlazi… Prate ga dva zabrinuta lica: majka i otac. Nekoliko puta se okrenuo prije nego je zamakao ispod Livada; majka i otac su stajali pred kućom kao dva spomenika, a onda je i njih i kuće nestalo sa vidika.
Esko je autobusom iz Novog Pazara stigao u Švedsku. Brzo je naučio jezik i, poslije tri godine boravka u Skandinaviji, dobio posao u struci; bio je savjetnik i predstavnik poznate firme za proizvodnju dodatne stočne hrane. Punih jedanaest godina proveo je na poslovima savjetnika i predstavnika ovoga preduzeća. Za sve to vrijeme provedeno u Švedskoj povremeno liječi nostalgiju srećući se i družeći sa ljudima iz svoga kraja koji su tih godina našli utočište u Švedskoj. Nikada neće zaboraviti drugove iz tog perioda sa kojima i dan-danas održava prijateljstvo.
Godine 2000., Esko se ženi Arminom Smakić sa kojom danas ima troje djece: kćerke Dalilu i Ines i sina Benjamina.
Dva mlađa Eskova brata ubrzo poslije njegovog odlaska za Švedsku dolaze u Luksemburg, te Esko, koristi svaku priliku da se sastane sa njima. Dva puta godišnje, za vrijeme ljetnjih i zimskih odmora, dolazi u Luksemburg. Tako se, jednoga dana, poslije petnaest godina provedenih u Švedskoj, odlučuje da sa porodicom doseli u Luksemburg.
Ubrzo, sa svojom braćom pokreće preduzeće „EHH LUX“ i zapošljavaju sedam radnika. Bave se uređivanjem prostora okolo objekata, iskopima priključnih kanala, te uređivanjem i održavanjem zelenih površina.
Jedni su od najvećih donatora sa prostora Bihora i Crne Gore u Luksemburgu. Podug je spisak donacija koje su uputili prema zavičaju, ali ćemo ipak izdvojiti kamion za odvoz otpadi, kao i učešće u kupovini drugog kamiona za čišćenje i održavanje puteva, te česte donacije FK „Petnjica“ iz Petnjice. Jedan su od četiri stuba na kojima stoji ZK „Bihor“ koji je, kao udruženje, prepoznato u cijeloj dijaspori. Tu su, u mnogo navrata, uložili značajna sredstva kojima je ZK „Bihor“ sa ostalim svojim članovima sproveo veliki broj humaniternih programa. Ne libe se rada u klubu i često se mogu vidjeti na raznim štandovima prilikom organizovanja raznih manifestacija u Luksemburgu.
Esko, kao i njegova braća su Veliki ljudi i čast ih je imati za prijatelje, a to što se posrećilo jednom broju ljude da ih ima u svojoj blizini – ima se smatrati privilegijom prve vrste.
***

Ova priča ne bi bila potpuna bez portreta i druga dva Eskova brata Haruna i Hajra.
Harun je rođen 1. decembra 1969. u vrijeme kada bihorska sela okuju zima i led. Kao i njegova dva brata, osnovnu školu završio je u Godočelju, a gimnaziju u Beranama. Godine 1990. Odlazi u Sarajevo gdje se zapošljava u GRAS – u (Gradsko saobraćajno preduzeće). Poslije godinu dana rada u ovom preduzeću, konkuriše u Službu unutrašnjih poslova i biva primljen. Tu se zadržava do izbijanja rata u BiH. Po izbijanju rata – odlazi u Sloveniju i poslije kratkog zadržavanja u slovenačkom gradu Domžale, krajem 1992. vraća se u rodno Godočelje. Tu se zadržao osam mjeseci, a onda i on, kao i većina mladih iz Crne Gore u to vrijeme, bježeći od rata, dolazi u Luksemburg. U Luksemburgu brzo nalazi posao u preduzeću“Weiland Bau“ gdje radi do 2008. kada otvaraju zajedničko preduzeće.
Harun je oženjen suprugom Sanelom, rođenom Rastoder sa kojom ima četvoro djece:
Almin, Almina, Amin i najmlađa Alina rođena 2010.
***
Hajro je treći od trojice braće Halilović o kojima je riječ.
Rođen je 5. februara 1972. kao i njegova dva starija brata i on je osnovnu školu završio u Petnjici, a gimnaziju u Beranama. U maju mjesecu 1990. odlazi u JNA u Banja Luku – BiH. Godine su predratne i već se u zraku osjeća miris rata. Poslije šest mjeseci provedenih u Banja Luci – prekomandovan je u Varaždin, gdje ostaje do kraja odsluženja vojnog roka.
U maju mjesecu 1991. Vraća se u svoje rodno Godočelje, gdje ostaje do kraja 1995. kada, na poziv brata Haruna dolazi u Luksemburg . Odmah po dolasku u Luksemburg počinje raditi sa bratom Harunom u preduzeću „Weiland Bau“ gdje ostaje do 2008. godine, kada zajedno sa dvojicom braće pokreću privatno preduzeće.
Oženjen je sa Dževahirom, rođ. Rastoder, sa kojom ima petoro djece: Ermin, Asmir, Dženeta, Esmelarda i Džejla.
Ovo je priča o trojici braće Halilović koji zaslužuju da se o njima piše i zna, i mnogo dalje od Luksemburga i njihovg rodnog Bihora. Oni su rijetki svijetli primjeri u savremenom društvu i eri materijalizacije i egoizma.
Vjernici kažu: džomretanska ruka – pred dženetska vrata.
Nama je da vjerujemo!
Faiz Softić